Kao prvu opernu premijeru u ovoj sezoni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu bremenitoj povijesnim potezima i obljetnicama, poput 130. godišnjice zgrade, objave prigodne monografije i skorašnjeg otvaranja druge zgrade HNK2, njegov operni ansambl simptomatično uprizoruje hit-naslov belkanto-majstora Vincenza Bellinija, njegovu Normu. Riječ je o operi koja izvođačkim zahtjevima višestruko odražava stanje ansambla, a tematikom društvene opsesije današnjice – položaj žena u društvu i ratni sukobi. Promućurno je odabrana baš priča o galskoj druidskoj svećenici, zavjetovanoj na djevičanstvo i celibat, koja na polovici stoljeća prije Krista teško krši norme i upušta se u ljubavni odnos s vođom agresora, neprijatelja svoga naroda, rimskim prokonzulom Pollioneom s kojim tajno ima dvojicu sinova.
U mitsko doba veselih „Asterixa i Obelixa” skrivena je nimalo vesela, okrutna priča o čedomorki iz francuske drame Norma ili Čedomorstvo koja se ubojstvom djece osvećuje nevjernom ljubavniku, a koji je odluči zamijeniti mlađom, svećenicom-pripravnicom. No, Bellinijev libretist je Talijan Felice Romani, zna da u talijanskoj operi ne prolaze toliko brutalne teme, pa od tragedije francuskog pjesnika-dramatičara Alexandrea Soumeta ublažava Norminu krivicu i sam čin čedomorstva svodi tek na misao o njemu, a dvije suparnice pretvara u prijateljice solidarne naspram niskih strasti, manipulacija, nezrelosti i nedosljednosti voljenog muškarca. Ključni zaokret u radnji događa se u posljednjem prizoru kada Norma svojem napaćenom potlačenom narodu priznaje krivnju i predlaže sebe kao žrtvu na lomači, uslijed čega zaljubljivi Pollione shvaća njezinu veličinu i vrijednost u punini, uviđa da je ipak ona jedina vrijedna njegove ljubavi i odlučuje se sam žrtvovati zajedno s njom. Djeca ovdje nisu ubijena, ali su u jednom trenu lišena oba roditelja, prethodno prepuštena brizi djedu, Norminom ocu, Galskome kralju Oroveseu, koji je netom saznao za njih. Ukratko, mračni je siže poslužio za stvaranje jedne od najljepših i najomiljenijih opera talijanskog belcanta, proslavio njegova majstora Bellinija koji je zbog crijevne viroze je preminuo u cvijetu mladosti, s 33 godine, u usponu međunarodne karijere.
Nije slučajno upravo ta opera povjerena redateljici Dori Ruždjak Podolski, koja se kao suvremena umjetnica voli doticati i redateljskim rješenjima komentirati suvremeno društvo, a kao žena tematizirati položaj „ljepšeg spola” rastegnut između privatnog i javnog, nježnosti i snage, krhkosti i uspjeha. Sa svojim suradnicama, riječkim nagrađivanim umjetnicama, kostimografkinjom Manuelom Paladin Šabanović i scenografkinjom Paolom Lugarić Benzia, stvara postapokaliptičan distopijski svijet među zidovima napuštenog sanatorija, s elementima fašistoidnih uniformi osvajača i organskih materijala naroda među kojemu se izdvajaju svevremenske raskošne odore svećenica. Sanatorij je, kao i plinske komore i boce kao ubojita sredstva, u glavi Norme koja je od početka psihički labilna, osjeća se nesigurno, intiuitivno naslućuje nevjeru svojeg voljenog, čije je saznanje kroz ispovijest svoje pripravnice konačno slama.
Predstava u cjelini nije vizualno dopadljiva jer predstavlja alegoriju psihičkog loma žene, ali je zanimljiva i intrigantna, uvlači nas u bit radnje, jasno predočava sve odnose među ulogama i predstavlja ih neupućenom gledatelju našeg doba. Najljepši je moment spuštanja svijetlećeg obruča sa stropa scene, svojevrsnih bolesničkih svjetala, koji se od simbola Mjeseca u dramaturškom trenutku pretvaraju u Normin gigantski Gong u koji udara dozivajući puk. Svjestan svih izazova naslovne junakinje, počasni šef-dirigent Zagrebačke opere, talijanski maestro svjetske karijere Pier-Giorgio Morandi za interpretkinje ne nalazi nikoga u kući zagrebačkog HNK-a, te traži po svijetu posebne pjevačice iznimnih glasovnih moći, volumena, raspona i fleksibilnosti kakve uistinu jesu Talijanke Martina Gresia i Selene Zanetti, kao i Mađarica Nataša Kátai. Da je angažirao strane umjetnice za ulogu Norme je sasvim opravdano, ali zato Rumunjka Roxana Constantinescu na drugoj izvedbi predstave u ulozi mlade Adalgise nije bila dovoljno „nevina” svježeg i čistog glasa poput premijerne kolegice, naše „kućne” mlade mezzosopranistice Emilie Rukavine. U dosadašnjim podjelama punina doživljaja je u svim muškim glasovima naših pjevača – svaki na svoj način kao Pollione briljiraju tenori Tomislav Mužek i Filip Filipović, kao i njihovi kolege, pouzdani „branitelji” dubinskih laga uloge Orovesa: nacionalni prvak basso cantabile Ivica Čikeš ili pak kaštelanski „gost iz svijeta” basso profondo Ante Jerkunica koji suviše rijetko nastupa u našim opernim kućama. Mužeku je ovo bila tek prva u nizu ovosezonskih predstava u kojemu ćemo ga gledati kao jednog od dvoje rezidencijalnih umjetnika, uz sopranisticu Evelin Novak. Posebne zasluge idu Zboru Zagrebačke opere koji je pokazao odličan glumački i pjevački doseg (zborovođa Luka Vukšić), kao i orkestru čije je boje i dinamiku do detalja cizelirao maestro Morandi, najveći junak ove produkcije. Nadamo se da će što duže ostati počasni šef-dirigent naše središnje nacionalne operne kuće i visokim standardima rada nastaviti povezivati nas sa svijetom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....