Nakon deset godina definitivno se može konstatirati da je "Christmas" Michaela Bublea ne samo jedan od najprodavanijih božićnih albuma u povijesti tog žanra, nego i pravi božićni klasik u stilu božićnih albuma kakve su svojedobno snimali Frank Sinatra, Dean Martin, Nat King Cole i slični. Pa ako ove godine želite nešto slično Sinatri i spomenutima, a ipak nešto novije, posegnite za "Christmasom" Michaela Bublea.
Kad se pojavio u prosincu 2011. godine, doslovce je pomeo desetke drugih novih božićnih albuma, od kojih je tek poneki nakratko bio okrznuo top-liste. Buble je odrastao uz djedovu kolekciju vocal jazz i easy listening ploča pa odlučio pjevati uz orkestriranu, bigbandovsku glazbu, "skockanu" po uzoru na hitove Sinatre, Bennetta, Martina, Darina, Mathisa, Coma, Anke, Colea i sličnih. Dakle, Buble je staromodan, no postoje milijuni i milijuni ljudi zadavljenih pomodnim novotarijama, a željnih pjevača koji doista znaju pjevati.
U pjesmama albuma "Christmas", u produkciji Davida Fostera i Boba Rocka, u kojima je krenuo stopama Sinatre, Martina i Bennetta, praćen ukusnim bigbandovskim orkestracijama, Buble je tehnički nepogrešiv i vrlo šarmantan. U "Blue Christmas", iako uz traditional jazz, a ne rock&roll pratnju, uspješno parira Elvisu. Na izvedbama "Santa Baby" i "Winter Wonderland" vjerojatno bi mu čestitao i Dean Martin. "Silent Night" i "White Christmas" svojim su nam kičastim verzijama ili izvedbama punim prenemaganja ogadili mnogi pop-pjevači, no Buble je od onih koji se približio "božićnom duhu" Binga Crosbyja dok je u "I'll Be Home For Christmas" nadomak eleganciji Nata Kinga Colea.
Nije problem ni kad se Bublea "ugradi" u spectorovski "wall of sound" kao u "Christmas (Baby Please Come Home)", ali jest kad ga se zbog tržišnih razloga "utopi" u crossover klasične i pop-glazbe kao u "Ave Maria" ili kad se u nešto sporijoj verziji "All I Want For Christmas Is You" od njega stvara mušku Mariah Carey.