Aleksandar Dragaš: Njegova je karijera čak i za američke standarde neobična

Karijera Jona Batistea (39), pijanista i voditelja sastava Stay Human, čak je i za američke standarde neobična i nevjerojatno široka te stilski i sadržajno raznolika. Premda je svirao i snimao sa zvijezdama poput Alicije Keys, Stevieja Wondera, Princea, Lauryn Hill, Lennyja Kravitza, Lane Del Rey i Eda Sheerana te od 2015. do 2022. godine bio vođa “kućnog sastava” u “The Late Show with Stephen Colbert”, Batiste je postao zvijezda tek kad je na Grammyju 2022. godine njegov album “We Are” kao “crni labud” dobio jedanaest nominacija, a osvojio njih pet, među njima i onaj u jednoj od glavnih kategorija, Album of the Year. Dotad je Batiste albumima “Time in New Orleans”, “Jazz Is Now”, “Hollywood Africans”, soundtrackom “Jazz Selections: Music from the Soul” (za crtić “Soul”) te nekoliko drugih izdanja uglavnom bio poznat jazz-publici. No album “We Are”, kao maštovita fuzija jazza, soula, funka, R&B-ja i hip-hopa, a na kojem su gostovali gospel velikanka Mavis Staples, njuorleanski jazz-trubač Trombone Shorty, književnica Zadie Smith, Steve Jordan (tada već i bubnjar Stonesa), njuorleanski srednjoškolski “marching brass band” St. Augustine High School 100 i drugi, etablirao je Batistea kao jazz-zvijezdu, i ne samo jazz-zvijezdu.

“We Are” je imao i dodirnih točaka s nekim izdanjima The Rootsa, Arrested Developmenta, De La Soula, Princea, Fugeesa, Stevieja Wondera, Curtisa Mayfielda, Metersa, Marvina Gayea, Gila Scott-Herrona, Jamesa Browna, Arethe Franklin... Neizostavni su bili i utjecaji glazbenika New Orleansa poput Dr. Johna, Wyntona Marsalisa, Allena Toussainta, Treme Brass Banda u kojem je bas-bubanj svirao Jonov rođak Lionel Batiste, ali i Boba Marleyja, a “We Are” me podsjetio i na jedan od najtiražnijih jazz-albuma, “Hand on the Torch” (1991.) kolektiva US3, ali bez semplova starih jazz-snimaka (iz kataloga diskografske kuće Blue Note), a s mnogo osjećaja za afroameričku glazbu, njezinu povijest i zauzimanja za socijalnu pravdu.

Nisam pisao o sljedećem, eksperimentalnijem jazz-hop albumu “World Music Radio” (2023.), a ni o albumu “Beethoven Blues” (2024.) na kojem me Batiste oduševio pronalaskom tajnih veza između Beethovenovih klavirskih skladbi, njuorleanskog jazza i bluesa. Kanio sam, ali kako se već primicao konac godine, potonji mi je promaknuo, no pamtim da sam ga danima slušao iznova. Inače nisam sklon crossoverima klasične i pop-glazbe, no “Beethoven Blues” je u mnogočemu i bio različit od konfekcijskog classical-pop bofla za publiku kojoj je prenaporno slušati pravu klasičnu glazbu. Ostao sam zadivljen Batisteovim pretapanjem crnačke jazz i blues-tradicije New Orleansa u kojoj je ponikao s ostavštinom titana “europske”, a time i bjelačke, klasične glazbe.

Povod ovom podsjećanju na “Beethoven Blues” Jonov je “Batiste Piano Series” u kojem su istodobno objavljena tri nova “nastavka”. Prvi je provokativno, ali i precizno nazvan “Black Mozart”, na kojem također traži tajne i neočekivane veze ili ih, točnije rečeno, stvara, dok Mozartove skladbe svira razigrano i ležerno, improvizatorski, ali s velikim majstorstvom. Mozartove skladbe za ovu je prigodu i preimenovao. Tako neke od njih nose naslove poput “Facile-Batiste”, “Alla Blues”, “Shine”, “Twinkle”, “Gospel Andante” ili “Country Zart”, baš kao što je preimenovao skladbe na albumu “Beethoven Blues”. Ne možemo znati što bi Mozart i Beethoven rekli o Batisteovim preradama svojih skladbi, ali oba albuma sadrže niz naglih i neočekivanih, a opet nevjerojatno logičnih skretanja iz zadanog klasičnog-glazbenog predloška u jazz, blues ili ragtime. Sama ideja da se Beethoven i Mozart interpretiraju u duhu njuorleanskih jazz i blues-pijanista te skladatelja “strožim” poklonicima klasične glazbe može zvučati skaredno.

Ipak, Batisteova izvedba nije samo intrigantna i gusto ozvučena nego osmišljena i izvedena s mnogo poštovanja i promišljanja o navedenim tajnim vezama koje čuje ili stvara, sukladno onome čemu ga je poučio njegov mentor, pokojni njuorleanski klarinetist Alvin Batiste, koji je smatrao da je “twelve-bar blues” utemeljen i u “Mozartovu glazbenom jeziku”. Time ovaj pijanist ruši granice između (afričke) američke jazz i blues-glazbe s jedne strane te (europske) klasične glazbe s druge. Stoga je u serijal “Batiste Piano” – između Beethovena i Mozarta – logično ubacio još dva albuma, “Monk Movements” i “Monk Meditations”, na kojima prerađuje skladbe pokojnog jazz-titana Theloniousa Monka i dodaje nekoliko vlastitih. Svi koji poznaju jazz bolje od mene znaju da je Monk bio svojevrsna spona između jazza i bluesa s jedne strane i europske klasične glazbe s druge. Jedno je vrijeme bio i više cijenjen u Europi nego u rodnoj Americi, a dobro je dokumentirano i koliko je Monkovoj karijeri pomogla engleska barunica Pannonica de Koenigswarter iz (šire) obitelji Rothschild.

Zgodno je primijetiti i da je Batiste na albumima posvećenima Monku preokrenuo pristup koji je primjenjivao na albumima “Beethoven Blues” i “Black Mozart”. Tako je na “Monk Movements” istraživao kako se vlastitim skladbama može približiti Theloniousovim “standardima” i u sve ubaciti niz improvizacija, a na “Monk Meditations” u new age pristupu istraživao koliko je Monk možda bio blizak Satieu, Lisztu, Chopinu ili Rahmanjinovu. Želite li pronaći utočište od suvremene pop-glazbe, koja je danas najčešće bedasta i površna, uronite u “Batiste Piano Series” i otkrijte kako se na crno-bijelim tipkama glasovira susreću afroamerička i europska glazbena tradicija te zašto nije blasfemično promišljati Beethovena i Mozarta kroz jazz i blues američkog Juga.

JON BATISTE

Black Mozart

Verve

žanr: jazz/classical

ocjena: 4 i pol

JON BATISTE

Monk Movements

Verve

žanr: jazz

ocjena: 4

JON BATISTE

Monk Meditations

Verve

žanr: jazz

ocjena: 3 i pol