Ima 90 godina, no neumoran je i pun snage. U Zagrebu je danas pred nama prava živuća legenda

Nakon što je prije desetak dana održala dva zamijećena koncerta pred sveukupno 4400 ljubitelja klasike u Salzburgu, ovoga petka, 30. siječnja, Zagrebačka filharmonija nastavlja svoju redovitu koncertnu sezonu u Dvorani Lisinski za Zagrepčane i njihove goste. U svojem Crvenom ciklusu ugošćuje svojeg najstarijeg gostujućeg dirigenta, devedesetogodišnjeg Salzburžanina Leopolda Hagera. On je karijeru počeo uz bok svojem generaciju starijeg sugrađanina Herberta von Karajana koji je ostavio na njega neizbrisiv trag kao čovjek nevjerojatne kreativnosti i dirigentske moći. „Kao mlad sam neprestano odlazio slušati njegove probe, a kasnije smo zajedno postavljali neke operne produkcije u kazalištima gdje sam radio kao glazbeni ravnatelj. Bio je vrlo strog i nije bilo lako raditi s njime, ali u Salzburgu smo bili takoreći susjedi jer su nam kuće udaljene petstotinjak metara. Salzburg mu je danas zahvalan za velebnu koncertnu dvoranu i nekoliko festivala koje je utemeljio po kojima je grad danas poznat, na kojima sam uglavnom izvodio i snimao rane Mozartove opere“. No, na Hagera su možda još i više umjetnički utjecali generacijski mu bliskiji hrvatski kolege ugledni na austrijskoj glazbenoj sceni - Lovro von Matačić i Milan Horvat. Matačiću je bio asistent na dirigentskom tečaju u Salzburgu, on ga je prvi put i pozvao u Zagreb dirigirati Zagrebačkom filharmonijom, a tradiciju njegovih dolazaka je potom preuzeo i Milan Horvat. „Obojica su bili veliki brucknerijanski dirigenti i posebna mi je čast sada za Milana Horvata u povodu dvanaeste obljetnice smrti dirigirati koncert na čijem je programu jedno jedino djelo – velebna osamdesetminutna 8. simfonija u c-molu WAB 108 Antona Brucknera.“

Da, i Horvat i Matačić bili su diljem svijeta poznati kao stručnjaci za Brucknerove simfonije te su svoje spoznaje nadarenost posebno na njegovim partiturama utkali u tradiciju sviranja našeg najstarijeg orkestra kojemu su godinama bili šef-dirigenti. Njihov duh i trag itekako zna prepoznati i cijeniti Austrijanac Hager koji ovim koncertom predstavlja ne samo važan primjer orkestralnog stvaralaštva svoje domovine, već i najljepšu tradiciju zagrebačkog orkestralnog zvuka koji su izgradili ta dvojica njegovih kolega iz orkestra s kojim ga veže suradnja od davne 1962. „Nije tada još bilo ni Dvorane Lisinski, pa su koncerti bili u maloj drvenoj dvorani Istra ugodnog ambijenta i izvrsne akustike, ali pred trostruko manjim brojem posjetitelja. Bilo mi je drago kasnije doći i u novootvorenu Dvoranu Lisinski u kojoj nastupamo i sada, ali u lijepom mi je sjećanju ostao taj moj prvi koncert s Filharmonijom u Zagrebu. Koncertno smo izvodili cijelu operu Slikar Mathis Paula Hindemitha čiji je veliki izvođački aparat bio pre velik za tu malu scenu, ali nekako smo se nagurali. Do danas sam se pred pult orkestra vratio čak četrdeset puta“. Dragog se „Milčeka“ maestro Hager sjeća dok je šezdesetih godina 20. stoljeća dolazio u njegov rodni Salzburg održavati koncerte s tada novoosnovanim Bečkim radijskim simfonijskim orkestrom kojemu je hrvatski maestro bio šef-dirigent, a tih se godina intenzivirala njegova suradnja s našim orkestrom, što u Zagrebu, što na europskim turnejama u Portugalu, Luksemburgu i Austriji.

Mozartov grad

Premda je u svijetu poznat kao čuvar tipične austrijske tradicije skladatelja Prve bečke škole, kao stručnjak za Haydna, Mozarta i Beethovena, jednako dobro razumje i osjeća romantičnog maga kakav je Bruckner, te njegovu najopsežniju Osmu, glazbenu katedralu duha satkanu na temeljima kasnobarokne polifonije i Schubertove pjevnosti uz česta fanfarne sugestije gromoglasnih katedralnih orgulja. Njegova je Osma praizvedena 1890. u Zlatnoj dvorani bečkog Musikvereina, posvećena, ne bez razloga, austrijskom caru i mađarskom kralju Franzu Josefu I, vladaru Austrougarske monarhije, svojem velikom obožavatelju i pokrovitelju koji je izdašno financirao objavu njegovih partitura, osigurao mu umjetničku mirovinu i dao mu besplatno na raspolaganje svoj bečki dvorac Belvedere da u njemu provede posljednje godine života. Sprega vladara i skladatelja najbolje se očituje u raskošnoj partituri koja u četiri stavka gradi monumentalnu strukturu bogatih tonskih rastera i boja.

Maestro Hager je na koncertu naše filharmonije podijelio s nama i neka razmišljanja o svojem gradu. „To je jedan od najvažnijih kulturnih središta, ne smo u Austriji, nego u cijelom svijetu. Biti rođen u Mozartovu gradu i provesti ovdje veći dio života prava je privilegija.“ I danas živi tamo i redovito posjećuje koncerte u Festivalskoj dvorani, pa je sa zadovoljstvom posjetio drugi od dva spomenuta koncerta Zagrebačke filharmonije pod vodstvom mladog poljskog šef-dirigenta Dawida Runtza izrazivši zadovoljstvo i ponos onime što je u petak, 16. siječnja, od njih čuo. „Koncert je bio predivan, orkestar je zvučao skladno i nadahnuto, bilo mi je drago osjetiti oduševljenje mojih sugrađana koji se rijetko dižu na stajaće ovacije.“ Premda je na izlasku iz dvorane pao i ozlijedio glavu, pružena mu je hitna pomoć, liječnice su ga zašile i s mrežicom je i zavojem na glavi radosno sam otišao čestitati umjetnicima u backstage. Živio je u međuvremenu na raznim lokacijama kao šef-dirigent orkestara i opera Mainza, Linza, Kölna, Freiburga (gdje je sa samo 30 godina svojedobno bio najmlađi glazbeni ravnatelj onoga doba u Njemačkoj) i Luksemburga, dok je u Beču bio profesor dirigiranja na Sveučilištu za glazbu i scenske umjetnosti, šef-dirigent Bečke narodne opere i čest gost Bečke državne opere. Dirigirao je u svim najvećim opernim kućama svijeta, od londonske Kraljevske operne kuće, preko njujorškoga Metropolitana do buenosaireškog Teatra Colón, da navedemo samo neke. Pred nama je sutra prava živuća legenda.