Ivanka Boljkovac autentična je antiglamurozna primadona. Skromnost u nje nije promišljena poza, nepretenciozna je i otvorena, emocije i dušu nosi na dlanu. Ne pamtim niti jednu ženu koja prije susreta s objektivom profesionalnog novinskog fotografa unaprijed, vrlo rezolutno, odbija frizera i vizažista.
“Ja sam takva kakva jesam. Na sceni se šminkam, a kad siđem sa scene, uvijek i svugdje sam samo Ivanka. Pa sad, ak me ovakvu u novine hoćeju - hoćeju, ak me nećeju - nećeju”, poručila je urednicama Studija.
Uskoro rođendan
Šestoga travnja bilo je točno 35 godina da je prvi put na predstavi kročila na zagrebačku pozornicu HNK. Uskrs, 1980. Pjevala je Elisabettu u “Don Carlosu”, bio je to njezin završni ispit na magisteriju. Ubrzo je postala stalna članica Opere nacionalne kuće koju do danas nije napuštala. U svibnju slavi 60. rođendan. Gledajući unatrag, kaže: “Uuu, da mi je ova pamet, malo bih drugačije, ne bih se živcirala. Možda bih bila pametnija pa bih malo više pjevala vani, a ne tako puno po bivšoj Jugoslaviji. Ali, imala sam puno posla ovdje i tako sam ostala, nije mi uopće žao, uživala sam. Možda je šteta, ali nikad nisam imala ni vremena ni dovoljno novca da odem u inozemstvo probati, da dva-tri mjeseca ne zarađujem, već da živim od ušteđevine. No, kako je moja Mirka Klarić rekla: ‘Da se ponovo rodim, opet bih bila operna solistica’, ali ne bi više pjevala glavne role, nego epizodne, jer pri tome čovjek nije toliko opterećen. Kad pjevam malu rolu, mogu se zabavljati, a kad pjevaš Aidu, Elektru, onda si sav u tome i ništa od zabave. Makar ja uvijek radim isto - dajem maksimum što god da pjevam. Ne treba žaliti za prolivenim mlijekom, namjeravam raditi dok god mislim da mogu raditi kvalitetno. Čim primijetim da to više nije onako kako bi trebalo biti - maknut ću se”.
Zašuti, trenutak razmišlja, primi je smijeh: “Kad pogledam slike, kako sam izgledala prije... kako li mladim ljudima sredina i mediji nabijaju komplekse”, vrti glavom. “Bila sam buca, ali sad vidim da sam u principu tih godina izgledala dosta dobro. Nije to opće bilo loše...”, rečenica ostaje u zraku, jer prilazi poznanica s kojom se srdačno pozdravlja.
Trenutak kasnije fokusirano se vraća na temu: “Pitam se tko je nametnuo te sušičave ideale ženske ljepote? Jesu li to ljudi koji vole žensko tijelo ili ga, zapravo, mrze? Te mršave žene nije lijepo vidjeti, baš kao ni mene ovakvu. Ima tih koje misle da su baš tako ispijene lijepe, a eto - nisu uopće”.
Debi 1980. godine
Čini li joj se da je još jučer bila Elisabetta u “Don Carlosu”? “Tih 35 godina scene prošlo je nestvarno brzo, kud je već iscurilo toliko vremena?” ponavlja više puta, kao da je zatečena brojkom.
“Kad voliš posao koji radiš, a ja imam sreću da mi je posao i hobi, onda ide lako. Uvijek kažem mladim ljudima da kad biraju profesiju, ne trče za lovom. Jer, bolje biti s manjim, ali da ste zadovoljni u duši, onda nećete nastradati ni vi niti vaša okolina.”
Debija Ivanke Boljkovac u “Don Carlosu” i danas se sjećaju mnogi zagrebački ljubitelji opere. Bilo je to prvo novo mlado lice u nacionalnoj operi nakon jedanaest ili dvanaest godina.
“Nitko od mladih neiskusnih pjevača nije mogao ući u teatar, takva je bila politika. Tu uskrsnu večer HNK je bio krcat, ljudi su stajali poput grozdova. Svi su znali da četiri, pet godina pjevam koncerte, velike solističke naslove, i čekali su kako ću se snaći na sceni, u operi. Bila sam puna energije. Osjećao se fluid u cijelom teatru, od ulaska, od kad sam prošla portirnicu, do publike, scene, osjećala sam da svi žele da uspijem.”
Nekoliko godina kasnije u “Don Carlosu” je pjevala na talijanskom, zajedno s Dunjom Vejzović, Ratomirom Kliškićem, Antom Mijačem, Constantinom Cepragom u režiji Christiana Romanowskog. “I dandanas se u Splitu govori o toj predstavi!” zadovoljno će.
U njezinim se izvedbama osjeća da uživa u svakoj, bez obzira na to što radi. Ima duh koji lako eliminira početnu nelagodu koja je dočeka pjeva li nešto gdje sebe zapravo i ne vidi. U “Ivici i Marici” Engelberta Humperdincka bila je Vještica. “Mislila sam, Isuse, kak ću ja biti u ružičastom! A fenomenalno je ispalo. Je da su me djeca malo čudno gledala i bojala se, ali sam im rekla da nisam opasna, jer kasnije se pretvorim u medenjak...”
U ‘Trubaduru’
Neke nastupe i primadona i publika pamte zauvijek, jednu njezinu interpretaciju Leonore u “Trubaduru”.
“Umrla mi je dobra poznanica i te sam večeri pjevala samo za nju. To se osjetilo i u publici, osjetili su da se nešto događa. Jest, bila sam ja uvjerljiva Leonora, ali sam bila i nekako u oblacima, u visinama, drugačija. Kasnije su mi kazali: ‘Isuse, kako ste to večeras pjevali! Kako je to zvučalo, bilo je nešto posebno toplo, meko u vašem glasu, u tom tonu...’”
Nakon 35 godina HNK, od toga zadnjih 12 u statusu nacionalne prvakinje - koja je to uloga što je priželjkivala, a nije napravila. “Mislite, ono što mogu pjevati doma u kupaonici?” namjesti ozbiljan pogled. “Oduvijek sam htjela pjevati Traviatu, ali ja nisam Traviata, nemam glas za to, to mora biti dramska koloratura. Mogla bih dio otpjevati, čak sam i pjevala kod Ljerke Očić jedan dio. Osjećam tu Traviatu, ona mora biti ženska da kad je vide i muško i žensko padnu u trans. Glazbeno je divno napisana!” kaže zaneseno.
O repertoaru HNK
“I Aida, i Trubadur, i Moć sudbine, sve što sam pjevala sam voljela. Ako mi nešto i nije na samom početku blisko i poznato, ako se ne izvodi puno, uvijek kad uđem u to zavolim ulogu. Pjevala sam i dosta modernih opera, oratorija. Imala sam puno koncerata i jasno da svaka pjesma nije tako lijepa, ali i kad mi se osobito ne sviđa moje je da dam maksimum.”
Komentirajući operni repertoar matične kuće u ovoj sezoni ponešto gorko kaže:
“Ja bih u svemu tome mogla pjevati, ali eto, ne koriste me koliko bi mogli. Vjerojatno današnja uprava misli drugačije. Neću se s njima prepirati. A što se tiče repertoara... Evo, recimo, nema uopće Verdija. To je stvar direktora opere i njegovih suradnika. Mislim da bi trebalo gledati što publika voli i malo više to uzeti u obzir. No, ne bih se htjela miješati u politiku kuće... Oni koji to vode i odlučuju neka na koncu i odgovaraju. Publika je dobar pokazatelj, samo treba pogledati dolaze li ljudi ili ne dolaze, kako reagiraju. Tužno je i ružno da u kući imamo pjevače koji mogu pjevati, a gotovo ne pjevaju. Treba dati šansu neiskorištenim ljudima iz kuće, polako ih uvoditi u repertoar. Ako nekog dovode izvana, onda taj mora biti bolji od našeg čovjeka koji je u kući. I treba raditi s ljudima, a ne pustiti ih da ne pjevaju po godinu-dvije...”
Zagrebačka operna publika je suzdržana. “U Italiji, recimo, pjevača na istoj predstavi mogu dignuti u nebesa i fućkati mu ako se dogodi da drugu ariju ne otpjeva kako valja. Kod nas se to neće dogoditi, publika se više puta boji i reagirati. Naša publika, naravno ne svatko, ali većina, dopušta da im se nešto nametne, talijanska je puno više svoja, kritičnija...”
Posebno pamti nastup u Boljšoj teatru. “Ta zgrada je nevjerojatno akustična, kažu da se moj glas, i jasno ne samo moj, čuo u svakoj rupici. Nekoliko sekundi prije predstave vidim na pozornici stoje dvije žene u kutama i čizmicama i čagaju si na uvertiru. Velim našoj inspicijentici: ‘Neke žene su tu, nemoj još dizati zastor’, uto njih dvije krenu vući zastor, jer zato i jesu bile tamo. Ona mašina što vuče zastor nije dovoljno jaka...”
Nastupila je i u nekoliko baletnih predstava. Zadnji put je to bilo u “Mačku u čizmama”, kritika je pisala da “gđa Boljkovac nema inhibicija, ali ima šarma”, sjajno se zabavlja, parodira likove, a pomalo i sebe.
U Karlovcu
Za sebe kaže da je cijeli život - Kalimero. “Što mislim, to i kažem, makar zbog toga lupam glavom o zid i vadim kestenje iz vatre, nije mi žao, borim se uvijek za pravdu. Vjerojatno bih puno lakše prošla i da drugačije izgledam i da sam imala nekog iza sebe. Ovako što god da sam napravila, stvorila sam sama.”
Odrasla je u Karlovcu, uz samohranu majku, spremačicu u glazbenoj školi. Makar su živjele vrlo skromno, priča, imala je “divno djetinjstvo”. “Kupali smo se ljeti u rijekama, novca za more nije bilo, a nije nam ni trebalo. More su bile Korana, Kupa, Dobra i Mrežnica. Korana se u to doba mogla i piti. Ako si bio žedan, nisi trčao doma, srknuo bi iz rijeke!”
Iz tog doba ostala joj je ribička strast. Sad uglavnom peca ljeti, na Pelješcu. Najslađe su joj, kaže, klije, riječne srdele.
Ivanka Boljkovac sanjala je da će postati pjevačica narodnih pjesama. No, krenula je na violinu, svirala ju je u nižoj i srednjoj muzička te dio studija.
Nije se udavala
“Ako ćete pošteno raditi, svejedno je jeste li nacionalna prvakinja ili pjevate narodnu glazbu. Morate se dati i u jednom i u drugom. Možda bi mi bilo i pametnije da sam postala narodna pjevačica, možda bih se više zabavljala. Doduše, ja se volim družiti, ostanem nakon predstave, da se taj adrenalin s pozornice malo slegne.”
Zbog neimaštine rano je počela zarađivati, već u srednjoj školi, radila je i cijelo vrijeme studija, u zboru Radio Zagreba. Arsen Dedić ju je, kaže, zadužio za cijeli život. Zato mu, svaki put kad se sretnu - zahvali. Kao srednjoškolka bila je na natjecanju na karlovačkom glazbenom festivalu Vaga. Voditeljica je rekla Dediću, koji je bio u žiriju, da se talentirana djevojčica Boljkovac prehranjuje i čisteći klub, a on je pomogao da ubrzo dobije stipendiju.
Udavala se nije, živi s majkom s kojom je vrlo bliska. Makar gospođa nije glazbeno obrazovana, ima uho i zna prepoznati dobru glazbu.
“Znalo se događati da učenicima koji vježbaju klavir dok je čistila u muzičkoj školi kaže: ‘Tu si nešt krivo odsviral’. Kad dođe slušati predstavu, pitam je: ‘Hajde, poredaj tko ti je bio najbolji’, i bogme vam ona točno pogodi tko je bio najuvjerljiviji. Kad sam, spremajući Elektru, slušala snimku doma i uvježbavala, na početku je rekla: ‘Ta ti glazba ništ ne valja’, a onda je, kad je minulo dva tjedna, viknula iz kuhinje: ‘Mogu ti reći da tu ima i lijepe glazbe, baš je dobro, sad mi se sve više sviđa’. Prema tome, treba samo slušati i čovjeku koji i nije naviknut opera može postati lijepa, ući u uho.”