Nakon što su prošlo ljeto zbog hitne operacije Josha Hommea morali otkazati oba nastupa na Šalati, kultni Queens of the Stone Age u srijedu navečer se, nakon rasprodanog utorka, vraćaju na omiljenu zagrebačku ljetnu pozornicu, na kojoj gostuju u sklopu velike turneje ”The End Is Nero”.
Imajući na umu da je jedan od najvažnijih rock bendova našeg doba u lipnju ove godine objavio genijalan album ”Alive in the Catacombs” (preslušavanje istog komotno se može usporediti s najljepšim izvantjelesnim iskustvom), snimljen u srpnju 2024. u pariškim katakombama koje čuvaju milijune posmrtnih ostataka, uz tročlanu gudačku sekciju, improvizirane udaraljke i električni klavir na akumulator, intervju uživo s Hommeom i Deanom Fertitom, klavijaturistom i gitaristom benda, došao nam je kao dar s neba i privilegija koja se ne propušta.
Unaprijed dogovorenih 20 minuta pretvorilo se u pola sata čiste fantazije, razgovor bez zadrške i ikakvih kočnica. Bog rocka glavom i bradom pokazao je da je i on samo čovjek od krvi i mesa, ali i dalje bog kojeg je apsolutno nemoguće ne voljeti...
Boston i Zagreb jedini su gradovi u kojima na ovoj turneji imate dva koncerta zaredom. Interesa je sigurno bilo i drugdje, što je onda presudilo da se jednom malom Zagrebu ovako posreći?
Josh: Prvi koncert rasprodao se ekspresno brzo, karte su doslovce planule u sekundi, nismo mogli vjerovati! Ja znam što meni osobno znači kad negdje putujem, ali u nekim situacijama shvatiš da zapravo nemaš pojma što tvoj dolazak u određenu zemlju znači ljudima koji ondje žive. Rekla si nam da su neki ljudi čak pomicali godišnje odmore zbog nas, je li to zbilja istina? Ili si to samo ti napravila pa sad pričaš u množini (smijeh)?
Kako zapravo izgleda život na turneji? Sigurno nije isto kao na početku karijere.
Dean: I dalje tražimo istu avanturu, onaj poseban osjećaj koji te inspirira, ali stvari su se u mnogočemu radikalno promijenile, ništa nije onako kako je bilo na početku karijere. Sad imamo i djecu, stariji smo, no gura nas ta želja za nečim novim, uzbudljivim... Uostalom, ima li išta inspirativnije od mogućnosti sviranja u gradu u kojem nikad nisi bio, upoznavanja nove publike?
Koliko je slava utjecala na vas?
Josh: Jako. Previše. Europa je tu ipak nešto bolja od Amerike. Ondje se toliko razglabalo o mom privatnom životu, doslovce su me razvlačili po blatu. Teško je nositi se s tim, nitko ne želi biti povrijeđen, zašto bih ja bio izuzetak? Kad razmišljam o sebi, vidim onog istog klinca iz malog grada u pustinji Mojave koji se ne prestaje čuditi činjenici što mu je bend rasprodao dva koncerta u Zagrebu. Iako mi djeluju nestvarno, takve stvari drže me u teškim trenucima, njima se utječem. Srećom, većinu ljudi koje upoznajemo zbilja su dragi. Ne znam više ni što sam htio reći, ulovila si me na čudan dan. Sad sam taman u onoj fazi na turneji (koja nastupi već nakon prvog tjedna, dobacuje ostatak ekipe kroz smijeh) kad počnem teško disati... Ovo je jedna lijepa, ali komplicirana avantura. Pokušavaš ostati pribran i vjeran sebi, a to je zahtjevan posao. Teško je ne postati jebena životinja. No s vremenom i iskustvom naučiš se kontrolirati. Valjda. Barem se nadam...
Dean: Dobru ravnotežu i zdrav razum dugujemo isključivo našem prijateljstvu unutar benda. Uvijek možemo računati jedni na druge. Funkcioniramo kao obitelj. Evo, Josh i ja čak smo i godišnji odmor proveli zajedno, poželiš se maknuti od posla i svega i opet završiš s njim! Ali neka, to je dobar znak, pokazuje nam da si još nismo dosadili.
Nedavno ste objavili ”Alive in the Catacombs”, po mnogima najbolji mini album čitavog stoljeća. Prvi put u povijesti Pariza gradske vlasti dozvolile su realizaciju ovakvog nastupa. Je li bilo izazovno prilagoditi se tako delikatnom prostoru teške povijesti? Osim toga, snimali ste baš u razdoblju kad Josh nije bio fizički najbolje.
Josh: Zapravo i nije bilo toliko izazovno. Mnogi ljudi često previde činjenicu da mi sviramo raznoliku glazbu. Imam 52 godine, ne treba mi baš sve uvijek biti toliko glasno, sad sam u fazi kad osjetim olakšanje kad mogu otići u okruženje koje je pod a) starije od mene i pod b) tiho baš onoliko koliko ja to želim. Jer baš u toj tišini misli postaju velike i teške. Ali ne mogu poreći da fizički nisam bio dobro kad smo snimali taj album. Sve me vraški boljelo, svaku pauzu morao sam otići prileći i odmoriti se, ali isplatilo se. Moj djed uvijek je govorio: ‘Život je težak jer je vrijedan toga‘. Možda i ja sve te poteškoće povezujem s nečim dobrim, sve te Mount Evereste na koje se moram popeti doživljavam kao nužnost koja me vodi do cilja, kakav god on bio. Tako barem nemam osjećaj kao da hodam po vodi, nego uspijevam napredovati. Drago mi je što su mi svi u bendu čuvali leđa, a vjerujte mi, puno se pričalo o odustajanju od svega. Kakav blagoslov što to nismo napravili! Jer što da čovjek radi jednom kad odustane, što sa sobom sljedećeg jutra, skuhati kavu i što dalje? Ništa mu više ne preostaje, nema se više što učiniti...
”Alive in the Catacombs” najintimnije je izdanje benda ikad. Pokazali ste nježnu, tihu, ranjivu i krhku stranu, koju fanovi možda i nisu očekivali.
Josh: Snimanje ploča je kao učenje za ispit i polaganje tog istog ispita. Dosad smo puno puta dobivali 95 bodova od mogućih 100, a ovaj album napokon nam je osigurao i tu stotku, prvi put otkako QOTSA postoji. Iskreno, ova introspektivna strana koju sam pokazao na ‘Alive in the Catacombs‘, to sam zapravo ja, sve ostalo su moji loši pokušaji nošenja sa strahom od pokazivanja vlastite krhkosti. Godinama sam u životu sve sje*avao, donosio lude odluke, oslobađao se okova i živio bez ograničenja jer drugačije nisam znao. Mislim da je bolje za mene kad radim nešto slično ovome, kad se posvetim stvarima koje su više u skladu s onime što ja zapravo jesam. To me sprječava da ne eksplodiram, što mi se prije događalo i iz iskustva znam koliko to može biti opasno. Bio sam divlji i neobuzdan, a to nije uvijek dobar osjećaj, on ništa ne popravlja, samo privremeno smiruje situaciju.
I izbor instrumenata na ovom albumu velika je novost.
Josh: Nismo htjeli biti glasni i preplaviti prostor. Željeli smo osjetiti da zaslužujemo biti ondje, uklopiti se, pokazati da razumijemo i poštujemo lokaciju. Čudno za bend koji se od početka karijere trudi ne uklopiti se, ali ondje, u katakombama, to je bilo jedino što smo istinski htjeli. Stvarali smo glazbu i dokazali da baš sve može biti instrument.
Dean: Otišli smo u željezariju u Španjolskoj i nasumično kupovali stvari. Josh je čak iskoristio štapiće za jelo, svirali smo lancima, malim lopatama, čekićima... Zvukove smo isprobavali još u trgovini, lupali smo i kuckali alatom, a prodavač nas je samo gledao u čudu... Vodili smo se osjećajem, odbacili ustaljenu praksu, isprobavali dok nismo pronašli ono nešto što nam se činilo dobrim. Sve smo sveli na minimalističke postavke, tražili pravu bit pjesme kako bismo što bolje prenijeli njezinu poruku. I tu je Josh još jednom pokazao da je stvoren za ovo. Iako se nosio s intenzivnom boli, to niti jednom nije pokazao pred nama. Važnost trenutka osjećala se svugdje, samo smo puštali da prostor diše, a s njim i naše pjesme.
Josh, s obzirom na to da ste osobno imali blizak susret sa smrću, ima li posebne simbolike u odluci da album snimite baš u pariškim katakombama, koje zovu i ”gradom mrtvih”?
Josh: Svaki put kad trebam donijeti pravu odluku i spoznati osobnu istinu, volim tražiti znakove na putu, nešto poput zelenog svjetla koje će mi signalizirati da nastavim prema mjestu na kojem će se stvari poravnati, uskladiti, gdje ću se osloboditi poteškoća, putovati nizvodno sa svojim idejama. I sama činjenica da smo, nakon silnih godina čekanja, napokon mogli svirati u katakombama, a ja se baš tad nađem u vrlo teškom i opasnom fizičkom stanju, koje su realne šanse za to? Nula! Ali meni se upravo to dogodilo. Nisam ni bio svjestan koliko me introspekcije čeka na tom putu. Da se u Americi nađete na mjestu kao što su katakombe, svi bi vas vukli za rukav i vikali: ‘Ne diraj to, ne približavaj se‘, no mi smo u Parizu mogli položiti ruku na lubanju nekoga tko je nešto vidio, čuo, rekao, šapnuo... Stajali smo ondje u tišini, s dlanom na čelu te nekad živuće osobe. Teško je ne biti pod utjecajem takvog iskustva, ono ti promijeni stanje uma. Ako ćemo iskreno, počeo sam se pitati imam li ja uopće pjesme koje su dovoljno dobre za takvo mjesto, za tu publiku... Srećom, preplavile su me sve druge okolnosti jer da sam nastavio razmišljati o tome, tko zna što bi bilo.
Dean: Svi u bendu tad smo bili strašno zabrinuti za Josha, ali fokusirali smo se na to da posao obavimo najbolje što možemo. On je bio toliko loše da nije mogao prolaziti kroz svaku pjesmu više od dva puta, zato smo ubrzali stvari, da njemu olakšamo situaciju. Tek kad sam mjesecima kasnije pogledao snimku, shvatio sam svu težinu i važnost tog dana. Iz današnje perspektive, distrakcija u obliku Joshovih zdravstvenih problema u neku ruku nam je i pomogla, zbog nje kao da nismo bili skroz svjesni čitavog iskustva kroz koje smo prolazili.
Svojedobno ste izveli i poluakustični set u podzemnom rudniku soli u Njemačkoj. Što vas toliko privlači takvim nesvakidašnjim mjestima?
Dean: Glazba je recipročna. Kad dobiješ priliku svirati na mjestu kao što je rudnik, to nije novo iskustvo samo tebi, već i ljudima koji su te došli slušati. Stvara se nova dimenzija zajedništva, nešto što ćete samo vi dijeliti. Mi kao bend upravo to tražimo, taj poseban bezvremenski moment.
U ”Song for the Dead” pjevate ”Life‘s the study of dyin‘/How to do it right”. Jesu li se vaši pogledi na život i smrt u međuvremenu promijenili?
Josh: I dalje mislim isto. Treba se truditi živjeti tako da zaslužiš ‘otići‘ jer si za života napravio dovoljno. Kad osoba umre, nje fizički više nema, ali ista postaje novi izvor energije. Već sam tri ili četiri puta bio tako blizu smrti... Zvuči morbidno, ali nekako mi se to sviđa, tjera me da ustanem i guram dalje, stvaram umjetnost, budem potpuno iskren, prvenstveno prema sebi. Da, nekad me tjera i da ne idem na turneje, ludo je što ovo govorim usred jedne, ali tako je. Volim svirati, volim naše obožavatelje, blagoslovljeni smo što imamo ljude kojima je stalo do nas, čak i na drugom kraju svijeta, ne želim ih razočarati, ali iskreno, radije bih samo stvarao glazbu. Zato mi svaki koncert mora biti drugačiji, inače se ne osjećam dobro. Kad stvari postanu statične, imam osjećaj da ne živim dobar i kvalitetan život. Ima dana kad želim pobjeći od svega, ali naučio sam da ne postoji mjesto na svijetu na kojem se možeš sakriti od sebe samoga. Na stvaranje, u našem slučaju glazbe, gledam kao na malu iskru u koju stalno moraš puhati i hraniti je kako ista ne bi umrla. Ako osjetim da radim nešto što gasi taj plamen, postanem jako samokritičan, što je dobro za sam umjetnički proces, ali i nemiran, što zna biti problematično. Tad mi treba ravnoteža, inače eksplodiram.
Josh, jednom ste za sebe rekli da patite od glazbene šizofrenije. Neviđeni ste radoholičar, uz QOTSA, imate i bezbroj drugih projekata. Odakle inspiracija, ali i snaga za sve to?
Josh: Bendovi kopaju u glazbenom rudniku, slijede zlatnu žilu za koju misle da postoji, no puno je smjerova koje treba istražiti, a ponekad je ljepše kopati s nekim. Na kraju krajeva, inspiracija se crpi od drugih ljudi. Ja osobno nemam problem s tim da me uspoređuju s drugima, čak i ako su ti drugi grozni, želim da netko utječe na mene, želim voljeti drugu glazbu, želim učiti od drugih. Volim biti u puno bendova i stalno si govorim da moram osnovati još jedan. Ali nažalost, nemam vremena...
Dean: Kad kao QOTSA imamo veće pauze od pet godina, u kojima radimo na drugim projektima, to nam zapravo pomaže jer sva ta iskustva na kraju opet donesemo u ovaj bend. Sreća je što smo svi jako motivirani i svjesni obveze koju imamo jedni prema drugima, zbog toga neprestano glazbeno rastemo i razvijamo se, nadam se da se to čuje i u našim pjesmama.
Gdje se vidite za desetak godina?
Nemam razloga prestati raditi ovo što radim. Da, s godinama postaje teško za moje tijelo, ali puno češće je još teže za um. Ne znam je li do mene ili svijeta, ali čini mi se da sve ide u nekom smjeru koji se više ne može kontrolirati, a pojedinac teško može napraviti išta da to popravi. No došao sam u tu fazu da više niti ne osjećam strah. Sad želim mariti što manje, a za deset godina želim da me za sve doslovce boli ku*ac, samo hoću biti okružen svojom obitelji i da mi se živo je*e za sve drugo...