Zagrebački solisti i slavni violončelist oduševili publiku u Kneževu dvoru izvedbom glazbe 18. i 20. stoljeća

Na Dubrovačkim ljetnim igrama 30. srpnja održan je koncert Zagrebačkih solista i violončelista Stevena Isserlisa. Zagrebački solisti redoviti su gosti Dubrovačkih ljetnih igara, gdje svojim nastupima potvrđuju status jednog od najistaknutijih hrvatskih komornih ansambala, a gostujući britanski umjetnik, Steven Isserlis, ubraja se među najistaknutije violončeliste današnjice. Program njihova zajedničkog koncerta donio je glazbu 18. i 20. stoljeća, povezujući različite skladateljske poetike i pristupe gudačkom zvuku.

Večer je započela izvedbom Concerta grossa br. 3 u d-molu, kojega je Charles Avison, jedan od najznačajnijih predstavnika engleske glazbe 18. stoljeća, napisao na temelju skladbi Domenica Scarlattija. U ovoj skladbi koja spaja "energični talijanski stil" s "elegancijom engleskog baroka", Zagrebački solisti naglasili su njezinu prvu crtu. Izvedbu je otpočetka obilježio lagan, pun zamaha i gotovo "vjetrovit" ton ansambla, dinamički kontrasti naglašeni poput udaraca, pasaže koje zvuče kao nagli pokret ili efekt, a ne niz tonova, te izrazita brzina i energičnost koja nije posustajala ni u vrtoglavo brzo izvedenom završnom stavku.

Središnji dio koncerta pripao je violončelistu Stevenu Isserlisu, koji je kao solist najprije izveo Koncert za violončelo u A-duru C. P. E. Bacha, a zatim "Eternal Memory" Johna Tavenera, engleskog skladatelja čije skladbe karakteriziraju jednostavnost, mirnoća i nadahnuće u duhovnosti.

Solistički nastup Stevena Isserlisa djeluje vrlo opušteno, odiše radošću te ostavlja dojam glazbenika koji uživa u sviranju, a uz to vrlo otvoreno komunicira s ansamblom. U izvedbi Bachova koncerta do izražaja je došao topao i čist ton violončela, interpretaciju su obilježile pjevnost i lakoća, jasnoća i osjećajnost bez suvišne zanesenosti i bez potenciranja dramatičnosti, dok je završni stavak donio više oštrine i energije. Ipak, Zagrebački solisti nisu uvijek bili ravnopravan partner u izvedbi zbog povremenih nepreciznosti u tempu i nečistih upada, kao i pretjeranog povlačenja u drugi plan.

Tavenerova skladba "Eternal Memory" predstavlja najrecentnije djelo na programu: napisana je 1991. godine, a praizveo ju je upravo Steven Isserlis. Tijekom ove skladbe, koju obilježava estetika jednostavnosti, vrlo sažeta melodija solista pojavljuje se u različitim zvukovnim okruženjima, a ansambl pritom ima važnu ulogu u oblikovanju zvukovnog prostora i atmosfere. Prozračna struktura skladbe ostavlja vrlo malo prostora za prikrivanje izvedbenih nesigurnosti te zahtijeva iznimnu preciznost u oblikovanju dinamike, no upravo je tu povremeno nedostajalo jasnoće i izvedbene raznolikosti. Primjerice, u središnjem dijelu skladbe, čiji je karakter "plesan i pomalo groteskan", pokretljivi, ubrzani početak zvučao je zamućeno, a efekti poput "cvilećih oktava" nisu dovoljno jasno došli do izražaja. Činilo se kao da je u prvom planu bila solistička dionica te se zbog nedovoljno profiliranog zvuka ansambla višeslojnost skladbe pomalo izgubila.

Koncert je zaključen izvedbom Divertimenta za gudače Béle Bartóka, koja je najuvjerljivije zvučala u odlučnim i ritmičnim dijelovima, a pogotovo u završnom stavku, čiji je rustikalni karakter Zagrebačkim solistima posebno dobro odgovarao.