Ciklus dvorane Lisinski “Preko duge” otplesao je iz ove sezone u ritmu valcera! Ne bilo kojeg i ne s bilo kim.
Odsvirao ga je Ivo Pogorelić u finalu koncerta održanog 21. svibnja, razumljivo u rasprodanoj dvorani, s publikom koja je sjedila i na podiju, ovacijama željna još Maestrova umijeća, no s Ravelovim valcerom čarolija je završila, do nekog novog susreta.
U ovom koji je uobičajeno prikovao pozornost i maksimalnu koncentraciju slušateljstva, umjetnik se pojavio s ne baš uobičajeno odabranim rasporedom skladbi. Čak je na tren i zbunio auditorij koji nije zapljeskao po završetku Sonatine Muzia Clementija, nesiguran je li ta “Progresivna sonatina” iz zbirke op.36 završila ili nije.
Oni koji su u glazbenim školama učili glasoviranje, bez obzira jesu li postali pijanisti ili nisu, svi su morali proći Clementijevu školu i njegove edukativne vježbe tehnike, gotovo ni ne sluteći da se iz glazbe Mozartova suvremenika može “napraviti “ i koncertantni uzorak. Pogorelić ga nije odabrao iz pedagoških razloga jer je poslužio kao uvod u smislenu cjelinu prvoga dijela koncerta u kojem su se “školničkom” Clementiju pridružili još i Joseph Haydn sa Sonatom u D-duru, Hob XVI:37, i “Appassionata”, Sonata u f-molu, br 23. op. 57 Ludwiga van Beethovena.
Očaravajuća bujica
Razumljivo, svi su jedva čekali jedno od najpoznatijih djela bonskoga majstora, no i Clementi i Haydn pokazali su se u Pogorelićevoj brižljivoj interpretaciji kao važni ključevi epohe u kojoj bez njih možda Beethovena ni ne bi bilo. Zvučalo je i kao mala povijest razvoja instrumenta s tipkama koji se razvijao i usavršavao od nježnog čembala, klavikorda i fortepiana do moćnog glasovira na kojem je Beethoven mogao postići svoje snažne zvukovne efekte i afekte.
Moćnom se oglasila i Pogorelićeva interpretacija ove uznemirene i strasne glazbe koju je umjetnik doveo do simfonizirana suzvučja sluteći nadolazeću energiju romantičarske epohe. Prateći kroz tri stavka dramatičnu silovitost Beethovenova revolucionarnog glasovirskog sloga, s tek malim predahom u srednjem polaganom stavku, završni Presto bio je očaravajuća bujica Pogorelićeva umijeća koje uvijek zavodi svojom personalizacijom tumačenja.
Neizbježni Chopin
U drugi dio rasporeda uveo je neizbježni Chopin, ovaj put s Baladom u As-duru br.3, op. 47, kratkom, jasnom i poetskom skladbom koju su mnogi smatrali najoriginalnijom od četiriju balada, baš kao što i Pogorelića prati glas najoriginalnijeg tumača glazbe poljskog skladatelja. Ne ulazeći u rasprave koliko se naš umjetnik pridržava navodnih točnosti duljine trajanja djela i oznaka koje bi trebale biti “ispravne”, danas je notorna činjenica da Pogorelićev Chopin ima svoje posebno mjesto u kanonskim potvrdama izvedbi našega vremena.
Uslijedio je Chopinov prijatelj i suborac Franz Liszt s tri Transcendentalne etide S. 139, “Feux follets” u B-duru, “Wild Jagd” u c-molu i Allegro agitato molto u f-molu, skladbe koje je u jednom od izdanja Robert Schumann opisao kao “prikladne za deset ili dvanaest pijanista na svijetu”! Schumannova bi opaska mogla vrijediti i danas za Pogorelićevu interpretaciju ove tehnički ekstremno zahtjevne glazbe.
I na kraju, duboki naklon valceru iz pera Mauricea Ravela, njegova koreografska poema “La Valse” u inačici za glasovir solo. Među mnogima koji su toj bečkoj plesnoj izmišljotini darovali svoja viđenja, Ravel je najoriginalniji. Uznemirenost i zloguki prizvuk veselom žanrovskom predlošku bio je kruna Pogorelićeve predanosti i dubokog razumijevanja skladateljskih intencija. Glasovir, glazba i umjetnik bili su jedno tijelo i duh, dramatičan priziv vremena koje je nestalo vrativši se u gotovo demonskom zvuku tako prikladnom sustvaralačkoj interpretaciji Ive Pogorelića.