Jedini koji se može mjeriti s otvaranjem Dylanovih arhiva iz kojeg smo u posljednjih tridesetak godina dobili petnaest albuma u okviru "The Bootleg Series" je Neil Young koji je u petnaestak godina u okviru svoje "Archives" serije objavio trinaest albuma.
Nije upitno da su Dylanova "The Bootleg Series" izdanja live i demo snimaka te restlova sa studijskih albuma objavljenih od ranih 60-ih do ranih 80-ih izazivala više pozornosti, no Young, osim što uspijeva zadržati podjednaku kvalitetu svoje "Archives" serije, u jednome je ipak nadmašio Dylana. Naime, Dylan u "The Bootleg Series" do sada nije objavio niti jedan "zagubljeni", odnosno ranije neobjavljeni studijski album koji bi iz ovih ili onih razloga bio "bunkeriran" dočim je "Homegrown" već drugi takav album Younga u "Archives" serijalu.
Prvi je bio "Hitchhiker"(2017) kojeg je Young snimio 1976. godine, tijekom jedne kolovoške noći punog mjeseca u studiju Indigo Ranch (Malibu, California) i produkciji Davida Briggsa. Young kaže da je pauze na tom sessionu uzimao samo da bi zarolao džoint, popio pivo ili ušmrkao lajnu kokaina, no na snimkama zvuči toliko fokusirano da je frapantno zašto taj album urednici diskografske kuće Reprise nisu odmah objavili nego umjesto njega izdali slabiji "Long May You Run" (1976), Youngovu kolaboaciju s prijeteljem i kolegom Stephenom Stillsom.
Većinu skladbi s "Hitchhikera" Young je u drugačijim verzijama objavio na narednim albumima "American Stars 'n Bars", "Comes A Time", "Rust Never Sleeps" i kompilaciji "Decade" na kojem kofer njegove gitare krasi naljepnica Jadrolinije, a naslovna je pjesma završila na bitno kasnijem albumu "Le Noise" (2010) u produkciji Daniela Lanoisa na kojem, posve sam, bijesni s električnom gitarom.
Slična, ali i drugačija storija skriva se iza tadašnjeg bunkeriranja i sadašnje objave još jednog Svetog grala iz Youngove arhive, studijskog albuma "Homegrown". Taj je trebao izaći 1975. godine, nakon albuma "On The Beach" (1974), ali nije jer ga je "bunkerirao" osobno Young. Do toga je došlo jer je smatrao da je "Homegrown" preosoban da ga u tom trenutku objavi pošto se u većini pjesama bavi nedovršenim raspadom ljubavne veze s glumicom Carrie Snodgress.
Podsjetnika radi, iste 1975. godine Dylan je objavio "Blood On The Tracks" na kojem se bavio emocionalnim udaljavanjem od supruge Sare, a što će ubrzo dovesti do raskida njihova braka. I dok su "Blood On The Tracks" svi hvalili zbog Dylanove iskrenosti, a album dobacio do višemilijunske naklade, Young je zaustavio objavu "Homegrowna".
S obzirom da mnogi, a potpisnik ovog teksta definitivno, Younga smatra osjećajnijom i tankoćutnijom dušom od Dylana, takva odluka ne čudi. Pitanje koje visi u zraku je li mislio da bi tom objavom mogao dodatno raniti samoga sebe ili ga nije objavio da dodatno ne povrijedi Carrie. A možda je samo htio izbjeći da "Homegrown", jer se snimao i u siječnju 1975. godine, kritika i publika ne uspoređuje s "Blood On The Tracks" koji je tada već dospio u trgovine ploča.
Umjesto svog "brakoravodnog" albuma, Young je dolučio objaviti "Tonight's The Night" kojeg je u pratnji biranih glazbenika iz Crazy Horse i drugih snimio još 1973. godine pa ga također stavio na čekanje. Taj album pak nije bio odmah spreman objaviti odmah jer je na njemu oplakivao fatalna heroinska predoziranja svojih prijatelja, roadieja Brucea Berryja i Dannyja Whittena, gitarista grupe Crazy Horse. Ispada da je Young u oba slučaja imao potrebu ispisati i snimiti katarzične pjesme, ali ih potom nije imao snage odmah objaviti. No dok je "Tonight's The Night" bio "uskladišten" na samo dvije, "Homegrown" je izašao iz "bunkera" tek nakon 45 godina.
Neke od pjesama ugledale su svjetlo dana na narednim Youngovim izdanjima i u drugačijim verzijama, ali ne i cijeli, izvorni "Homegrown". Postoji i treći takav slčuaj, album "Chrome Dreams", kojeg je Young snimio i izbrisao 1977. godine. Pjesme za taj album, poput "Like A Hurricane", "Powderfinger" i "Pocahontas", kasnije su objavljene u drugačijim verzijama i doživjele veliki uspjeh, a Young je 2007. godine, pod nazivom "Chrome Dreams II", objavio svojevrstan nastavak tog "izbrisanog" djela.
Iz toga proizlazi da je snimanje pa zaustavljanje objave albuma i recikliranje pjesama Youngov modus operandi, a pošto poput hrčka sprema gotovo sve što snimi, tako je napokon objavio integralni i izvorni "Homegrown". Kroz tri sessiona, što sam, što s uglednim kolegama poput Bena Keitha (pedal steel), Tima Drummonda (bas), Emmylou Harris (vokal), Joea Yankeeja (klavir), Levona Helma (bubnjevi) i Robbieja Robertsona (gitara) iz The Banda, snimio je dirljiv set pjesama.
U "Love Is A Rose", "Separate Ways", "Try", "White Line", "Little Wing" i "Star Of Bethlehem" secira ono što dovodi do raspada njegove ljubavne veze s Carrie Snodgress, kao i pokušaje da tu vezu spasi od kraha, a u "Homegrown", "We Don't Smoke It No More", "Vacancy", "Mexico" i "Kansas" bježi niz auto-cestu u izmaglici opijata i alkohola. U prvima Young je teško ranjen, a u drugima ne nalazi trajni lijek nego tek privremeno olakšanje.
Glazbeno, "Homegrown je, s izuzetkom pijanog brbljanja "Florida", pastelno mek i gotovo pastoralan album s ozbirom na tako tešku tematiku te fino iznijansiran između rocka, countryja, folka i bluesa ponad kojih lebdi sjetni Youngov falseto. Jasno je da bi se manje uklapao u "Ditch" trilogiju koju tvore albumi "Time Fades Away", "On The Beach" i "Tonight's The Night", ali i nejasno zašto ga Young nije objavio odmah potom ili nakon "Zume", no u pravu je kad kaže da je "Homegrown", zbog toga kako je odsviran i na kakvom zvuku počiva, karika koja nedostaje između "Harvest", "Comes A Time", Old Ways" i "Harvest Moon".
U svakom slučaju posrijedi je posve zaokruženo i intimno djelo o raspadu davne ljubavne veze čija dirljivost i potresnost nije nestala ni nakon 45 godina. Kao da čitate osobni dnevnik kojeg ste zagubljenog našli u podrumu pa se podsjetili zašto vam je netko, dok ste bili bitno mlađi, bio tako važan i kako ste uopće uspjeli preživjeti nakon što je ta osoba otišla iz vašeg života.