Zgodno mi je na pola prvog seta koncerta supergrupe BEAT na Šalati rekao naš gitaristički pistolero Jurica Pađen: “Ovi izgledaju poput unajmljenih ubojica, ali nisu u Zagreb došli pucati revolverima nego gitarama”. Točno, jer ono što se moglo čuti na Šalati bilo je, u pozitivnom smislu, pravo gitarističko mitraljiranje fascinantno kapacitiranih glazbenika koji, bez obzira na vrlo dug minuli staž, doslovce “jedu” instrumente. Za one koji ne znaju, BEAT je supergrupa koju tvore Adrian Belew (gitara, vokal) i Tony Levin (bas) kao nekadašnji članovi King Crimsona, a uz njih i Steve Vai (gitara) i Danny Carey (bubnjevi) iz grupe Tool, čiji je frontmen Maynard James Keenan prije koji tjedan na Šalati nastupio sa svojim drugim sastavom A Perfect Circle.
Naravno, jer Belew je, kao autor tekstova, vokalist, ali i gitarist, bio ključan za albume King Crimsona iz 80-ih, repertoar za koncert na Šalati bio je složen od pjesama s izdanja “Discipline” (1981), “Beat” (1982) i “Three of a Perfect Pair” (1984). Upravo je album “Discipline” bio onaj koji me zakačio u formativnim godinama, a na kojem su mi King Crimson u toj fazi svojeg djelovanja zvučali srodni Talking Headsima i više na liniji post-punka, funka i onoga što će se tek kasnije nazvati alter-rockom, a manje u srodstvu s prog-rock albumima King Crimsona, snimljenima od konca 60-ih do sredine 70-ih.
Zvuče avangardno
Naravno da je King Crimson i u toj fazi bio progresivni rock-bend čije dionice i danas, pa tako i na Šalati u utorak navečer, zvuče avangardno. No kako je Belew prije ulaska u King Crimson već sakupio iskustva u nastupanju i snimanju s Frankom Zappom, Davidom Bowiejem, Talking Headsima i Tom Tom Clubom te svojim gitarističkim zvukom obojio skladbe spomenutih, tako je i King Crimson u 80-ima zvučao drukčije nego u 70-ima. Imao sam dojam tada, a tako je bilo i na Šalati, da je Robert Fripp, kao osnivač King Crimsona, galantno prepustio Belewu lidersku poziciju te amenovao i projekt BEAT, dopuštajući Vaiju da unese vlastita promišljanja u Frippove dionice.
O tome mi je u intervjuu u travnju pričao i Belew, s kojim sam se, na njegov poziv, susreo u bekstejdžu Šalate. Adrian je zaista ugodan, uglađen i drag gospodin pa smo porazgovarali i o koncertu Talking Headsa u Zagrebu 1982. godine, kojeg sam kao klinac propustio jer sam ostao na Hvaru, i o njegovoj nedavnoj suradnji s Jerryjem Harrisonom (klavijaturistom Talking Headsa) na turneji na kojoj su izvodili pjesme s albuma “Remain in Light”, što se nažalost neće ponoviti, kao ni reinkarnacija Tom Tom Cluba, a naročito ne Talking Headsa. Igrom slučaja, David Byrne je prije desetak dana nastupio u pulskoj Areni, što sam zbog toplotnog udara propustio, no moji “doušnici” mi dojaviše da je bilo gotovo identično Byrneovu nastupu na INmusicu prije koju godinu.
Unatoč tim sličnostima između King Crimsona i Talking Headsa iz prve polovice 80-ih, nastup grupe BEAT bitno je drukčiji od nastupa Davida Byrnea. Ako Byrne i danas želi i može rasplesati publiku, Belew je s BEAT-om fokusiran na izuzetno gustu, kompliciranu i tehnički zahtjevnu svirku koju je uputnije slušati sjedećki, kako je organizator koncerta LAA i zamislio, a zbog čega je ovaj put Šalata primila samo 1600 ljudi. Doduše, pri koncu drugog seta svi su ustali na noge oduševljeni onime što je BEAT isporučio, premda je posrijedi, za slušanje, prilično zahtjevna te i danas avangardna rock, i ne samo rock, glazba.
Tisuće gitarista
Fascinantno je bilo gledati i slušati na koje sve načine i kakve sve tonove Belew i Vai uspijevaju izvući iz svojih električnih gitara koje doslovce sviraju cijelim tijelom. Sve ono na čemu bi tisuće i tisuće gitarista polomile ruke – bez obzira na brojne pedale koje koriste – Belew i Vai izvode tečno, lako i poput igre na temu električne gitare kao nepotrošenog instrumenta i zvukova kojima oponašaju prometnu i industrijsku buku, animalna glasanja i sto drugih čudesa. Inače nisam sklon gitarističkoj pirotehnici jer je za mene manje uvijek više, a mislim i da je Lou Reed bio u pravu kad je rekao: "Jedan akord je dovoljan, dva su previše, s tri si već u jazzu", ali Belewu, kojeg odavno cijenim, te Vaiju, koji mi najčešće svojim stilom nije bio po ukusu, kapa do poda. Uz to, Levin je i danas “životinja” koja oduševljava dinamikom sviranja basa u rasponu od funk-slappinga, preko džezerske melodioznosti, do brutalističke buke koja bi posramila i najteže heavy metal-bendove. Danny Carey je također sofisticiran, ali i energičan bubnjar, ovisno o skladbama koje treba “držati”, jer nije da samo udara o kože i činele nego je i melodiozan.
Generalno, drugi jednosatni set mi je bio više po volji od prvog jednosatnog seta, između kojih je BEAT pametno odredio 20-minutnu stanku, a ponovo su mi najinteresantnije i najdojmljivije skladbe bile one s albuma “Discipline”. No, sve skupa, čak i ako nisu sve skladbe King Crimsona koje je izveo BEAT “moja šalica čaja”, moram priznati da sam bio fasciniran koliko fokusirano, precizno i energično, ali i s guštom, lakoćom i, pa i, dušom Belew, Vai, Levin i Carey sviraju. I koliko su to jake skladbe, a ne tek tehniciranje radi pukog tehniciranja koje je mnogim prog-rock sastavima iz 70-ih i 80-ih bilo tek smokvin list za autorsku jalovost. Nisam, nažalost, bio na koncertima neke od inkarnacija King Crimsona, ali koncert BEAT-a na Šalati nije bio surogat za original nego svirački nevjerojatan nastup rijetko smislene supergrupe, koja doduše ne stvara nove, ali fantastično izvodi skladbe s antologijskih i meni najdražih albuma King Crimsona, dok se Robert Fripp radije zabavlja sa suprugom i nekadašnjom post-punk i synth-pop pjevačicom Toyah Willcox, stvarajući urnebesno zabavne i tipično englesko-aristokratski ekscentrične kućne video-glazbene uratke pod nazivom "Toyah & Robert‘s Sunday Lunch".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....