Zvijezda Johnnyja Casha početkom 80-ih počela je tamniti, kako zbog televizijskih emisija iz 70-ih u kojima je izgledao anakrono, tako i zbog loših albuma koji su se sve slabije prodavali. Ranih 80-ih plejada novih uspješnih country pjevača i pjevačica, uključivši njegovu kćer Rosanne Cash, bilježila je mnogo bolji prolaz na top-listama od “starog” Johnnyja. Neki su zvučali opasnije i buntovnije od njega, drugi modernije i suvremenije, a neuvjerljivo je Cash zvučao i u odnosu na Merlea Haggarda koji kasnih 70-ih i ranih 80-ih objavljuje nekoliko remek-djela country glazbe te Willieja Nelsona, Waylona Jenningsa i Krisa Kristoffersona uz koje će dio slave i popularnosti povratiti sredinom 80-ih u okviru country-supergrupe The Highwaymen.
Cash je do te mjere protratio 80-te da se ideja Ricka Rubina o radikalnom redizajnu izblijedjele legende ranih 90-ih, zbog čega ćemo čovjeka na koncu ispratiti kao nepogrešivoga Boga, prije činila luđačkom nego genijalnom. Stoga je i najava da će Cashov sin John Carter Cash restaurirati i dovršiti niz snimaka iz ranih 80-ih podigla obrve. Nisu, doduše, posrijedi snimke iz kasnih 80-ih u kojima je za Mercury snimao najgore albume u karijeri, ali ipak se činilo da je i snimke iz ranih 80-ih pametnije ostaviti u mraku. No, mladi Cash je uz pomoć iskusnih glazbenika poput Buddyja Millera, Jerryja Douglasa i Martyja Stuarta (koji je kao mladi gitarist svirao na istim snimkama) te svoje polusestre Carlene Carter (koja je upravo objavila krasan traditional-country album “Carter Girl”), obavio sjajan posao. Tek sad objavljene snimke gotovo su dovršene pod palicom countrypolitan producenta Billyja Sherrilla, a nisu objavljene 1984. godine, kako je bilo planirano jer “The Baron”, također snimljen u Sherrillovoj produkciji, nije 1981. godine uspio “uzdignuti” posrnulog Casha.
Naslovna pjesmi o klincu “koji nije mogao naći posao, ali je znao naći oružje” i opljačkati benzinsku stanicu klasičan je cashovski “killer” koji savršeno razumijemo i u suvremenoj Hrvatskoj. Duet s Waylonom Jenningsom u obradi “I’m Movin' On” Hanka Snowa vraški je zabavan, a “Rock And Roll Shoes” podsjetnik na Casha iz 50-ih. “I Drove Her Out Of My Mind” je tipičan outlaw-country, a “She Used To Love Me A Lot” sjetna western skladba s gothic-americana štihom. Gospelovska balada “After All” intrigantnija je od šlageraške balade “I Came To Believe”, baš kao što je od dva dueta s June Carter, odmetnički “Baby Ride Easy” Richarda Dobsona (koji je jednom prigodom, vjerovali ili ne, nastupio u Donjoj Stubici) upečatljiviji od bluegrassovskog “Don't You Think It’s Come Our Time”. Skladba “Tennessee”, pak, zvuči poput naivno ispisane razglednice o idili seoskog života, a “Call Your Mother” i “If I Told You Who It Was” interesantne su samo zbog snage Cashovog glasa. Kad se sve oduzme i zbroji, Johnny Cash se s drugoga svijeta ponovno javio sa solidnim naramkom ranije neobjavljenih pjesama, odnosno s ponajboljim albumom iz 80-ih koji ga je ponovo vinuo na vrh top-lista što mu s djelima iz te dekade za života nije uspijevalo.