Mančesterski duo Autechre karijeru je 1987. godine započeo pod utjecajem Cabaret Voltairea, Throbbing Gristlea i Kraftwerka da bi 90-ih zadobio auru avangardnih techno artista; netko bi rekao i terorista s obzirom na radikalnost njihove glazbe. U razmaku od dva tjedna, albumima "SIGN" i "PLUS" sada nude dvije strane svoje estetike. Prvu, uvjetno rečeno melodičniju i ambijentalniju. I drugu, ritmičniju i fragmentarniju.
Na "SIGNU" vam dozvoljavaju da plutate i lebdite prije negoli vas pritisnu grubljim i tvrđim sintisajzerskim strukturama, dočim vas na "PLUSU" odmah šokiraju kao ledeno hladnim tušem na suncem spaljenu kožu. Neću reći da je Robu Brownu i Seanu Boothu na pameti bio sadomazohizam dok su stvarali trake za "SIGN" i "PLUS" koje je uputno slušati naizmjence ili jednog za drugim da bi se stekao kompletan dojam, ali definitivno nisu lagani za slušanje.
Dapače, zahtijevaju angažman i koncentraciju, a osobno mi je uz matrice Autechrea zanimljivo hodati kroz arhitekturu i urbanizam Novog Zagreba jer su to apstraktne zvučne skulpture, između musique concrète i eksperimentalnog techna te algoritamskih slaganja ritmova i melodijskih upada. Enigma je kako su Autechre s takvom glazbom i uspjeli opstali, a "SIGN", nadomak Top 40 najprodavanijih UK albuma, za moj ukus nadmašuje "PLUS".