Praizvedba Madame Butterfly prije 108 godina - 17.veljače 1904. u milanskoj Scali - pretvorila se u jedan od najgromoglasnijih skandala u povijesti opere: neprihvaćanje publike bilo je očito, do te mjere da je kompozitor Giacomo Puccini odlučio povući je s repertoara.
Skladatelj je znao da mu u svijetu opere ne nedostaje neprijatelja, pa je zbog toga na Madami Butterfly radio u najvećoj tajnosti. Pjevačima nije bilo dozvoljeno nositi tekstove kući, a nitko tko nije direktno radio na djelu nije smio prisustvovati pokusima. Nadalje, kritičarima nije bilo dopušteno nazočiti generalnoj probi, inače otvorenoj svekolikoj javnosti, pa su praizvedbu dočekali osjetno ljuti na skladatelja.
Velika zavjera
Praizvedba Madame Butterfly dokazala je to neprijateljstvo. Neki kritičari, u to doba utjecajni, uspjeli su spriječiti objavu oglasa o praizvedbi u svojim novinama. Zavjera, koje se Puccini toliko bojao, bila je servirana. Svi su znali da je sopranistica Rosina Storchio, koja je pjevala naslovnu ulogu, u vezi s Arturom Toscaninijem, koji je dirigirao orkestrom.
Roktanja i povici
U trenutku kada joj je propuh nadigao kimono, netko je poviknuo “Dijete je Toscaninijevo!” Nadalje, u nastupu ekstremnog naturalizma, Tito Ricordi (sin glazbenog nakladnika i Puccinijeva mecene Giulija Ricordija), koji je bio zadužen za scenografiju, došao je na blistavu ideju da u drugom činu neki članovi zbora, skriveni na strateški raspoređenim položajima u dvorani, fućkanjem imitiraju glasanje ptica. Nije nedostajalo gledatelja koji su im se pridružili njakanjem, lajanjem i rzanjem.
U ožujku 1904. Giulio Ricordi piše: “Roktanja, povici, smijeh, kokodakanje, tu i tamo koji usamljeni bis, kojim kao da se publiku želi još više poticati - tako možemo rezimirati prijem novog djela maestra Puccinija od strane publike u Scali. Nakon galame, uslijed koje se nije moglo čuti gotovo ništa, publika kao da je bila na sedmom nebu napuštajući kazalište. Taj spektakl koji smo vidjeli u dvorani činio se jednako dobro organiziranim kao i onaj na pozornici, jer je počeo istodobno kada i opera.”
Dan poslije Puccini je izjavio: “Ova praizvedba bila je jedan dobro pripremljen danteovski pakao. Ti ljudožderi nisu slušali ni jednu jedinu notu. Koja horda luđaka opijenih mržnjom!” Ukratko, to je bio fijasko.
Sličnosti s La traviatom
Muzikolozi to prvotno spoticanje Madame Butterfly pripisuju istim razlozima zbog kojih je na početku odbijena Verdijeva La traviata, također u milanskoj Scali. Sličnosti su brojne. Primjerice, u objema operama glavna junakinja - Violetta odnosno Butterfly - živi grcajući u siromaštvu i osuđena na prostituciju, no nije zbog toga nesposobna i voljeti. Taj koncept je u srazu s čistoćom i liričnošću toliko svojstvenima romantizmu. Kad tome dodamo i frontalni sudar s moralom tog vremena, jasno je zašto je rafinirana milanska publika odbila obje opere i osudila ih na neuspjeh, ali on je bio samo privremen. Njihova izuzetna kvaliteta oba ta djela i dan danas smješta među miljenice publike - one publike od koje dobivaju ovacije diljem svijeta i koja, u slučaju Madame Butterfly, osjećajno plače kada gejša uzdiše “Un bel di vedremo...”.
Konačna verzija 2007.
Ali to je publika koja nema razloga mrziti Puccinija jer više ne mari za njegove osobne skandale.
Uz neke preinake Madame Butterfly ponovo je izvedena 18. svibnja u Velikom kazalištu u Bresci, s bitno većim uspjehom. Puccini uvodi značajne promjene prije nego će operu ponovo predstaviti 1905. u londonskome Covent Gardenu, pa opet prije premijere u pariškoj Opéri u prosincu 1906. Uz još nekoliko manjih preinaka 1907. ta je verzija postala konačnom, to je ona koja se danas izvodi, a upravo nju vam donosi i Jutarnji list.
Posljednjih stotinjak godina Madame Butterfly, naime, pripada u desetak najpopularnijih i najizvođenijih opera, što pokazuje koliko je Puccini bio u pravu - a koliko su kritičari i snobovi u Scali bili u krivu kad su joj se rugali. Položila je ispit vremena.
Montserrat Caballé: Diva senzacionalnog repertoara
Katalonska sopranistica Montserrat Caballé i Folch rođena je u Barceloni 1933. Njezin uspon na međunarodni vrh uslijedio je 1965, kada je briljantno zamijenila oboljelu sopranisticu Marilyn Horne na izvedbi Donizettijeve Lucrezije Borgie u Carnegie Hallu. To je bila definitivna potvrda njezine svjetske kvalitete. Sljedećih joj godina Milano, Beč, Berlin i London padaju pod noge. Specijalistica belkantističkog repertoara i lijepog pianissima u višem registru, tijekom sedamdesetih surađuje na pronalaženju raznih zaboravljenih naslova Gaetana Donizettija. Ističe se svojom glasovnom kvalitetom, inspiracijom, perfektnim vladanjem tehnikom i time što je više od četiri desetljeća bila u prvom redu svjetske operne scene uz senzacionalan repertoarom s više od stotrideset naslova. Od početka ovog stoljeća nastupa bitno rjeđe.
Bernabé Martí: Samo je s njim Caballé htjela pjevati Butterfly
Španjolski tenor Bernabé Martí rođen je 14. studenog 1928. u Villarroyi de la Sierra u Aragonu. Pjevački talent ubrzo će ga usmjeriti na školovanje u Barceloni na Gran Teatre de Liceu. Montserrat Caballé ga se sjetila kad se 1964. u La Coruńi razbulio tenor s kojim je imala pjevati Madame Butterfly. Martí je bio izvrstan, pa joj je postao partner i u Barceloni - a onda i u braku. Caballé nakon toga nije htjela pjevati ovu operu ni s jednim drugim tenorom. Osim ljubavi koju gaji prema njemu, bila je uvjerena i u njegovu umjetničku vrijednost.
Martí je i sam započeo međunarodnu karijeru, ponajviše u opernim kazalištima Sjedinjenih Država. U Parizu su opet zajedno nastupili u Bellinijevoj Normi 1972, ali Martí nije uspio završiti predstavu. Liječnički pregled je pokazao da mu lijevo plućno krilo više ne funkcionira. Uspio se donekle oporaviti, ali tada je nađena mana na srcu, i to je zapravo bio kraj njegove pjevačke karijere.
Njihova je kći Montserrat Martí (zvana: Monsita), također sopranistica, koja je više puta nastupila i u Hrvatskoj na koncertima sa slavnom majkom.