Još je jedna godina u nizu u kojoj kroz Europu prolazi nova dionica Dylanove svjetske turneje, 'Never Ending Tour', kako su obožavatelji prozvali neprekinuti niz nastupa koje glazbenik redovito održava svake godine od 1988. do danas. Uobičajeno je bilo da Bob Dylan sa svojim pratećim sastavom nastupi pred publikom oko stotinu puta godišnje, tek zadnjih par godina brojka je pala na oko osamdeset. Dylanov 'spori vlak' je još malo usporio, ali još uvijek sigurno stiže na svoj cilj. Jedna od ovogodišnjih stanica bio je i austrijski Innsbruck, 'glavni grad Alpa', kako mu stanovnici vole tepati. Prema nekim statistikama baš taj koncert je bio jubilarni tritisućiti koncert Beskonačne turneje.
Pozornica je bila uobičajeno postavljena, s velikom zavjesom u pozadini i nizom ogromnih reflektora iznad prostora koji zauzimaju glazbenici. Pored klavira za kojim svira Dylan je, kao i inače, bio izložen Oscar koji mu je dodijeljen za pjesmu 'Things Have Changed' 2001. godine (korištena je u filmu 'Zlatni dečki') i skulptura ženskog lica koja iz nepoznatog razloga na bini ima svoje mjesto od objavljivanja albuma 'Tempest' 2012. godine. Organizatori su plakatima i oglašavanjem preko zvučnika publiku upozorili da je zabranjeno fotografiranje, kao i da će prijestupnici biti uklonjeni iz dvorane.
'Things Have Changed' je zadnjih godina uobičajena pjesma za početak koncerta, pa je tako bilo i ovaj put u dvorani Olympiaworld. Trenutak prije uz glazbu koja igra ulogu fanfara u polutamu pozornice stižu Dylan i njegov četveročlani prateći band (donedavno su uvijek bila petorica, trenutno je samo jedan gitarist u postavi). Započinje izvođenje standardne ovogodišnje set-liste, koja je, nakon nekoliko godina, na veliku radost Dylanovih obožavatelja opet sastavljena isključivo od originalnih kompozicija.
Čini se da je faza izvođenja standarda iz Sinatrine ere napokon ostavljena u prošlosti. Nažalost, čini se malo vjerojatnim da se vrate običaji iz ranije faze 'Never Ending Toura', kad se lista pjesama drastično mijenjala iz večeri u večer, što je kod posjetitelja koncerata izazivalo slatko iščekivanje i nadu da će baš te večeri biti izveden neki od zapostavljenih klasika iz prebogatog bardovog opusa.
Hrvati su Dylana zadnji put (nadajmo se, ne i uistinu posljednji) vidjeli na Šalati prije devet godina i otada se nije puno promijenilo. Dylan uglavnom sjedi iza klavira, ne svira više gitaru na pozornici i samo tijekom jedne pjesme stoji pred publikom s mikrofonom u ruci. Slavni kantautor je i dalje nekomunikativan (u Innsbrucku nije izgovorio ni jednu riječ između pjesama), jedan od rijetkih trenutaka interakcije s publikom je imao u Beču tri dana ranije kad je žustro reagirao na pokušaje da ga se fotografira, a pritom se spotaknuo o monitor na sceni i zamalo pao. Ovaj put nikavih incidenata nije bilo, publika se poslušno suzdržavala od korištenja svojih mobitela i fotoaparata.
Koncert je ugođajem i zvukom asocirao na vrijeme prije ere rock glazbe, s glazbenicima koji sviraju pod utjecajem jazz, blues i country tradicije. U nekoliko pjesama je klavir bio dominantan instrument ('Don't Think Twice, It's All Right', 'Make You Feel My Love', 'Tryin' To Get To Heaven'), a gitarist Charlie Sexton je imao tek nekoliko rijetkih prilika za tipično rockersko soliranje. Sve pjesme su glazbeno prearanžirane u odnosu na original poznat s nosača zvuka, a u nekima su izmijenjeni i stihovi. U slavnoj 'Like a Rolling Stone' tempo je u više navrata usporavan, a odnedavno opet koncertno oživljena 'Gotta Serve Somebody' s albuma 'Slow Train Coming' Dylanu nudi brojne prilike za izmjene u tekstu.
Pjesme na koncertnom repertoaru čine protočnu cjelinu punu pjesničkog lamentiranja o neostvarenim i izgubljenim ljubavima, prolaznosti vremena, grijesima i kajanju. Dylan teške životne teme strujom svijesti u tekstovima svojih pjesama povezuje uz svakodnevne sitnice i banalnosti, gorka duhovitost tu ublažava očaj.
Prisutni u publici na koncertu slušaju životnu ispovijest umornog umjetnika koji poručuje da je proputovao svijet, sve vidio i doživio, doznao da se 'iza svake lijepe stvari skriva nekakva bol', pa sad želi 'ući u raj prije nego se vrata zatvore'. Prije toga će ipak pokušati dovršiti svoje remek-djelo (ove večeri je izvedena i 'When I Paint My Masterpiece'), kojem još nedostaje nekoliko poteza poetskim kistom.
Važno je naglasiti kako su Dylanovi koncerti teško probavljivi širokoj publici koja je slabije upoznata s njegovim repertoarom i očekuje uživo onakvog Dylana kakvog se može čuti na studijskim snimkama nastalim davnih šezdesetih ili sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Takvima se Dylan obraća u drugoj pjesmi večeri 'It Ain't Me Babe': 'Ja nisam taj kojeg želiš, dušo. Ja ću te samo razočarati'.
Današnji Dylan je neki sasvim drugi Dylan, slabijih glasovnih mogućnosti i različitog glazbenog afiniteta, ali i dalje u stanju kreirati magiju i pretvarati svoje nedostatke u prednosti. Čudo umjetnosti odvija se iz večeri u večer pred odanom publikom koja zna prepoznati ljepotu u njegovom hrapavom i ograničenom glasu, instrumentu koji i danas prenosi emocije kao nijedan drugi i koji je najveći dar od svih koje ovaj iznimni umjetnik ima.