INmusic je već godinama dobro uhodan i za boravak ugodan festival srednje veličine čiji program nudi dovoljno dobrota pa tako i ovog ljeta, a i jer nam služi kao važan segment sezonske koncertne ponude uz koji uspijevamo uživo uhvatiti niz izvođača koje bismo ovdje na solističkim nastupima vidjeli i čuli rijetko ili nikako.
Očekivano, prvi dan je bio nešto manje posjećen jer The Foals su ipak više bili mamac za inozemnu nego domaću publiku. Svoju su rolu, doduše, odigrali korektno, profesionalno i uigrano, svirački besprijekorno i sinkronizirano, no donekle je problem što je sve to nekako proračunato i previše elaborirano. Posrijedi je glazba shvaćena poput matematike, no pitanje je koliko ljudi ima afiniteta za uživanje u matematičkim jednadžbama, mada njihova popularnost u Velikoj Britaniji sugerira drugačije. Nekima odavde također nisu bili nepoznanica jer su prije nekoliko godina, ali u manje važnoj ulozi, već nastupili na INmusicu, no koliko sam spreman poštovati vještinu kombiniranja post-punka, white-funka, Afrobeata i disco-punka, odnosno funkcionalnost uvezivanja inteligentnog dancea i alternativnog rocka, toliko sam emocionalno ostao nedotaknut.
Foals su na svoj način i "braća po oružju" također vrlo obrazovanih Vampire Weekend, no dok me glazba tog njujorškog sastava draška i po emocijama i po moždanima, Foals me uspijevaju zainteresirati tek kao primjer benda koji podjednako crpi inspiraciju iz eklekticizma Talking Headsa, preciznosti Krautrocka i reminiscencija na neke slične formule New Ordera koji su s manje dorađenim nastupom, zahvaljujući hitovima i emotivnosti, prije nekoliko godina raznježili publiku INmusica.
Možda je i iz tog razloga valjalo razmisliti da se Johnny Marr postavi, s dužim setom naravno, kao headlinera prve večeri jer njegova dobro izbalansirana mješavina vlastitih i pjesama The Smithsa, Electronica i Depeche Modea ("I Feel You") možda bi bolje korespondirala sa zagrebačkom publikom u čijem su kolektivnom sjećanju The Smiths ostali zapisani gotovo jednako duboko kao i ostavština The Curea čijim će nastupom u srijedu biti zaključen ovogodišnji INmusic, dok su u utorak headlineri također nostalgijom pogonjeni Suede, jedan od četiri najveća Britpop sastava.
Kako god, Marr je bio solidan, možda malo labaviji nego u Laubi jesenas jer mu, izgleda, više pašu manji prostori. To opravdava Foalse kao headlinere, ali ponovo izražena ljepota njegovog gitarističkog genija je do te mjere neprijeporna da sam se doslovce rastopio od nježnosti kad sam vidio kako tik do mene u istoj uživa i jedan mališan anđeoski plavih uvojaka koji još nije proslavio ni svoj deseti rođendan. Otac koji je stajao do njega ima s razlogom biti ponosan na svog sinčića, a taj klinjo s "air gitarom" u rukama jedna od najljepših slika koje pamtim otkako je INmusica.
No, s obzirom na to da mi je Marr još u friškom sjećanju od jesenas iz Laube, odzujao sam s OTP World ka Hidden Stageu da mi ne promakne mladi irski post-punk bend Fontaines D.C. čiji će "Dogrel" (p)ostati najbolji debi album godine.
Visoka očekivanja su opravdali pa i nadmašili apsolutno najboljim nastupom prvog dana, a možda i cijelog INmusica jer iz njihovih tijela i instrumenata kulja zadivljujuća količina energije i buke, brzine i nabrijanosti uz koju nisu ni skužili, ili su preko toga prešli kao da ih se ne tiče, kad je u dva navrata razglas od bučnosti njihove svirke kolabirao. Umjesto da se zablenu i spotaknu, Fontaines D.C. su nastavili brijati po svome i ta dva trenutka pretvorili u "the moment" ovogodišnjeg INmusica, uz još očekivanu međusobnu harmoniju, raznježenost i himničnost The Curea i publike. Ako znamo da su The Cure debi album objavili 1979. godine, Fontaines D.C. su ostavili dojam da je 2019. godine jednako bitno bilo biti na njihovom koncertu na INmusicu kao i na prvim koncertima Joy Divisiona, The Falla, Public Image Ltd, Gang Of Foura ili The Curea kasnih 70-ih.
Njihov pjevač Grian Chatten jednako je nervozan kao što je to bio Ian Curtis, nadrkan kao što je to bio Mark E. Smith, razjeban kao što je to bio John Lydon, a da pri tome Fontaines D.C. bivaju svoji i prepoznatljivi, dajući nam do znanja da ne kopiraju potencijalne uzore iz 1979. godine nego 2019. godine post-punk čine jedaako svježim, modernim, radikalnim i progresivnim. Mogle bi se u njihovoj gustoj i neprobojnoj, ali i tečnoj i čistoj svirci naći još neke sličnosti s herojima post-punka s konca 70-ih poput Wirea ili Televisiona pa čak i natruhe The Undertonesa, borbenosti Stiff Little Fingersa i posvećenosti Obojenog programa, no Fontaines D.C se događaju sada i pri tome su fenomenalni. Do te mjere da sam osjetio kako me po ramenu potapšao pokojni John Peel i šapnuo: "Slušaj, pred tobom je najbolji mladi bend današnjice, idi i reci to drugima".
Da je dobri, dragi John danas živ, sigurno bi Fontaines D.C. vrtio u svakoj od svojih emisija, ove i narednih godina, pa bi mu uz The Fall i The Undertones postali treći najdraži bend u njegovom životu. I to s razlogom jer protiv ovog sastava samo je trenutak u kojem se pojavio; ovo nesretno i glupo vrijeme u kojem je njihova generacija na nekoj sasvim desetoj i milijun puta lošijoj glazbi.
Ranije, tijekom večeri švedski The Hives su potvrdili da njihovom sudaru punka i soula, garažnog rocka i rhythm & bluesa, glam-rocka i power-popa ne manjka ekstatičnosti, elastičnosti i naelektriziranosti, odnosno da je njihov rock & roll doista nalik zujanju roja pčela. Premda izgledaju poput konobara uvezenih na sezonski rad u neki prastari, neprivatizirani i neuređeni opatijski hotel ili poput švedske verzije splitskih Đavola iz sredine 80-ih, teško im je nešto ozbiljnije zamjeriti dok sviraju. Brzo, tečno, poletno, zabavno i precizno. Kao kad bi Volvo bio bolid za drag-strip utrke ili kao kad bi Ramones pičili rane stvari Stonesa, Buzzcocks prve singlove Beatlesa, a Green Day prvi album The Sonicsa, ali pjevač Howlin' Pelle, inače vrlo simpatičan lik, koliko verziran za konverzaciju s publikom, toliko je i pretjerao s govorancijama, "umjetnim" dizanjem atmosfere i predugim predstavljanjem članova benda. Bilo bi efektnije da su The Hives više svirali, a on manje pričao.
Kao što je to učinio Kurt Vile koji je u pola sedam, dok je još sjalo sunce, sa svojim Violatorsima dočarao kako je to u 70-ima bilo negdje na američkim livadama slušati Neila Younga i Boba Dylana koji ovog ljeta zajedno nastupaju u londonskom Hyde Parku. Da sam se negdje mogao zavaliti i zavaljati s džointom u ustima, vjerojatno bih još više uživao tijekom njegovog nastupa na jarunskoj travi, no i ovako je bilo lijepo i ugodno jer Kurtov opušteni i melodični (soft) rock prosijan americanom, psihodelijom i undergroundom, blizak i onome što čine J. Mascis (Dinosaur Jr.), Thurston Moore (Sonic Youth), Jeff Tweedy (Wilco) i Jim James (My Morning Jacket) idealan je za popodnevni festivlaski nastup pa mi je ostavio još bolji dojam nego prije koju sezonu u Tvornici kulture.
Za razliku od nepodnošljivih Skindred čijem se umobolnom hibridu metala, reggaea i rapa nisu domislili čak ni u Bosni, postojbini nekih od najotrovnijih i najglupljih glazbenih mješavina koje prže mozak gore i od patvorene rakije. Ako boga znate, svi vi promotori, nemojte ih više nikada dovesti u Hrvatsku jer Skindred se mogu nazvati samo jednim imenom, a to je Shitdrek.
Takvim se imenom može nazvati i odluka da je uz ionako kretensku cjelogodišnju regulaciju prometa na Jarunu, odnosno povrh nje, zabranjen ulazak automobila tijekom trajanja festivala, a uz to nema više ni ZET-ovih autobusa koji su minulih godina transferirali publiku od glavnog ulaza na Jarun do prve kontrolne točke INmusica kojem se može zamjeriti tek previsoka cijena pive i hrane, ipak kompenzirana fer cijenom ulaznice. I taj detalj pokazuje koliko je Zagrebu stalo do INmusica, a to je užasno, poražavajuće i ništavno malo u odnosu na brigu i sufinanciranje kakve Exit uživa od strane Novog Sada pa i od "radikala" Vučića kao predsjednika Srbije koji je dovoljno pametan da taj festival podržava koliko i pokojni Đinđić prije njega. No, to je tema za jedan drugi tekst.