Streaming servisi prava su blagodat za onoga koji zna što traži. Uvjerilo me u to i pandemijsko razdoblje bez koncerata koje sam nadomještao pretraživanjem zakutaka glazbe za koju možda i ne bih imao vremena u "starom normalnom".
Kako mi se u protekle dvije godine često slušao tvrđi funk, tako sam nabasao na nekoliko kompilacija nigerijske funk glazbe iz 70-ih godina, a nedavno je Analog Africa objavila i kompilaciju funk snimaka iz Gane nastale u periodu od 1973. do 1984.
Vlasnik spomenute diskografske kuće, Samy Ben Redjeb iz Frankfurta, već deset godina otkriva dijamante iz afričke glazbe 60-ih, 70-ih i 80-ih, a sve u nastojanju da pokaže kako ona ne počinje i ne završava s Afrobeatom Fele Kutija i njegovih potomaka.
Znamo da ne završava, no fantastično je otkrivati kakvih je sve afričkih izvođača bilo u navedenom vremenskom periodu. I zbog čega je gotovo pa uvredljivo iste svrstavati pod užasno nepreciznu "egzotiku" kolokvijalno zvanu "world music".
Primjerice, "highlife" izvođači koje je tijekom 70-ih i 80-ih godina snimao i objavljivao pokojni Dick Essilfie-Bondie za svoju diskografsku kuću Essiebons, prije i poslije svega su velemajstori funk groovea koji se lako mogu nositi s američkim konkurentima iz istog vremenskog perioda.
Njihovi ritmovi i instrumentalne dionice hipnotičnošću i mantričošću slušatelja bacaju u trans, a gotovo da nema pjesme koja nije perfektno odsvirana i jako dobro snimljena.
Uz to, dionice puhača u ganski "highlife-funk" groove ulaze i iz jazza, što podebljava tezu o tome da su glazbenici poput Ernesta Honnyja, Joea Meaha, Seaboya, Santrofi-Anse i drugih bili koliko sinovi Gane toliko i klasici funka koje svijet, nažalost, nije otkrio na vrijeme.
Pođete li na web stranicu Analog Africe, otkrit ćete i majstore funka iz Kameruna i Konga, psihodeličare iz Benina i razna druga čudesa. David Byrne zacijelo obožava ova izdanja.