StoryEditor
INTERVJU: GORAN TRAJKOSKI

'Ja sam glas koji vapi u pustinji čovječanstva, traži atom hrabrosti da pobijedi svoju malodušnost i prvi baci kamen na besmisao Apsurdistana'

 
 Gavrilo Milovanović

Makedonski glazbenik i član nekih od najvažnijih regionalnih dark wave bendova - Goran Trajkoski - dolazi u zagrebačku Tvornicu kulture u utorak, 14. siječnja. Padot na Vizantija, Mizar i Anastasija samo su neki od bendova čiji je član ili osnivač bio ovaj eminentni glazbeni genijalac. Pod svjetla svjetske javnosti došao je kao frontmen sastava Anastasija, čija glazba je bila uvrštena na soundtrack za Oscara nominiranog filma “Before the Rain” u režiji Milča Mančevskog. Trajkoski neprestano djeluje u glazbenom svijetu, a aktivan je i sa solo projektima, pa tako stvara i elektroničku glazbu pod pseudonimom Gotra (Готра), a bavi se i skladanjem glazbe za filmove i kazalište. Najnoviji solo albumi uključuju izdanja iz 2017. godine - “Na svetov ubavina” i “Teškiot glas na novite himni” - a autorski se poigrava s elementima etna i mračne elektronike.

U utorak navečer nastupate u Tvornici. Što publika može očekivati, kako ste konceptualno zamislili koncert s obzirom na vašu (pre)bogatu karijeru - što kao član kultnih bendova, što kao samostalan umjetnik? Koliko je teško sažeti toliki glazbeni opus u svega dva sata?

- Glavni dio koncertnog materijala čine pjesme s moja dva zadnja albuma 'Buffoons Of Absurdistan' i 'Teškiot glas na novite himni', no svakako ne mogu i ne želim zaobići svoje nasljeđe iz proteklih 30-ak godina, pjesme koje sam stvarao i izvodio s bendovima Padot na Vizantija, Mizar i Anastasija. Taj opus u mnogočemu je utjecao na ono što danas radim i logično se uklapa u moj koncertni repertoar. Najveći dio spomenutog materijala koncentriran je na kraju mog nastupa ili bolje rečeno na bisu - znatiželjni slušatelji morat će biti strpljivi kako bi baš to i čuli.

 

Prije dvije godine objavili ste kompilaciju pjesama iz predstava “Na svetov ubavina” i “Teškiot glas na novite himni” - kako balansirate između te dvije strane svog stvaralaštva - etnomuzikologa i rokera koji je obilježio sad već generacije u cijeloj regiji, ali i šire? Doživljavate li sami sebe kao osobu koja pomiče granice?

- U zadnjem periodu mog rada pretežno se bavim kazališnom glazbom. Godinama sam dobivao sugestije da napravim kompilaciju vlastitih teatarskih glazbenih komada i godinama sam to uporno odlagao. Taj album svojevrsna je adaptacija jednog aspekta mojeg glazbeno-kazališnog opusa u obliku kazališnih numera - takozvanih 'songova' - i zapravo uopće nije kompilacija kazališne glazbe koja treba podržavati dramsko djelovanje u predstavi. 'Teškiot glas...' je pak logičan produžetak onoga što sam radio s Padot na Vizantija i Mizarom, ili da se metaforički izrazim, ako sam negdje krajem 1980-ih stavio tri točke na svoj rokerski opus, ovo je taj njegov logički nastavak.

Koliko je teško njegovati folklor i glazbenu tradiciju općenito u ovim modernim vremenima koja se uglavnom baziraju na komercijali, kako doprijeti do mlađe publike, zainteresirati je za etno zvuk?

- Iskreno, ja i nisam neka osoba čija su zaklada folklor i tradicija, bilo koja i bilo čija. Ja sam samo individua čija orijentacija nije posvećena profitu i ekonomskoj zaradi putem glazbe. Ja ne njegujem folklor, niti sam entuzijast po tom pitanju, niti sam plaćen za to. Ja radim individualno izvan državnih institucija na istraživanju mogućih 'proizvoda' (rezultata) sudara različitih glazbenih fenomena u određenom vremenskom kontekstu. To je moja privatna pasija. Ja samoinicijativno istražujem vezu između jezika i glazbe. Ja nisam znanstvenik, ja sam glazbeni 'desperados'.

Bendovi u kojima ste nekoć bili aktivni bili su predvodnici darkerske i gothic scene u bivšoj Jugoslaviji - kako je bilo “furati takvu avangardu i za tadašnji režim kontroverznu glazbenu ideologiju?

- Svako vrijeme ima svoje farizeje. Avangarda nije žanr - avangarda je stanje, a ne oblik bilo kakve umjetničke izražajnosti. Farizeji su čuvari prosječnosti, u ovom ili onom vremenu i oni imaju svoju povijesnu ulogu. Oni su predatori u lancu kulturne 'ishrane'. Svatko mora raditi svoj posao, čak i virus i bakterija imaju svoju ulogu. Sjećam se represije bivšeg režima i živim represiju sadašnjeg novobabilonskog sistema. Za nas... - sva vremena su ista.

S. Dimovski

Kad se u vama uopće rodila ljubav prema tradiciji, kako je izgledao vaš prvi izravniji doticaj s njom, odakle crpite materijale, inspiraciju?

- Tradicija je dio života. Ona je škola dobrog i lošeg, svatko prati nekakvu tradiciju. Stariju ili noviju, svejedno. Koncept modernizma je misaona obmana, čovjek ne može funkcionirati izvan bilo kakve tradicije. Moja je inspiracija dramatika koja izranja iz ponora neizvjesnosti života i najviše izvire iz frustracije osjećaja da me moji bližnji ne razumiju i ne shvaćaju dovoljno ozbiljno. To je onaj društveni efekt takozvanog 'pokvarenog telefona'...

Što se tiče vašeg drugog, mračnijeg izričaja, tj. obrađivanja “crnih tema - što vas danas najviše ljuti ili zabrinjava?

- Zabrinjava me moja osobna nemoć, moja nesposobnost činjenja nečega više za ljude oko sebe. Jer ljudi su izgubljeni, a i ja sam u istome sosu. Nemam hrabrosti niti odvažnosti položiti svoj dar, 'razapeti' svoj talent, svu svoju suštinsku i egzistencijalnu energiju... Ja sam glas koji vapi u pustinji čovječanstva i traži atom hrabrosti kako bi pobijedio svoju malodušnost i prvi bacio kamen na besmisao današnjeg Apsurdistana.

Da možete vratiti vrijeme, biste li išta mijenjali u svojoj karijeri i ako da, što i zašto?

- Ja i nemam nekakvu karijeru. Sva moja djela su produkt moje egoistične autoprojekcije. Ja sam konstitutivan dio ovog modernog takozvanog europskog društva koje se utopilo u vlastitom samozadovoljstvu. Visoko mišljenje o sebi, kritičnost prema drugima, samokritika svedena na nulu. Nerazumijevanje tuđih slabosti, maksimum samoopravdanja i samosažaljenja. Nije potrebno vratiti vrijeme, to je nemoguće, moguće je samo pokajanje i samo to je jedina te najveća kreativna snaga na ovom svijetu i u cijelom univerzumu.

Kakvi su vam planovi za budućnost, na kojim projektima radite, kakve su vam ambicije?

- Potpuno sam neambiciozan čovjek. Ništa ne očekujem jer smatram da ništa i ne zaslužujem. Ja sam samo zahvalan što i danas, poslije trideset i nešto godina, radim glazbu za kazalište, ponekad i za film, još sam u bendu, radim koncerte i obraćam se ljudima putem glazbe. Planiram snimiti novi album i promovirati tu glazbu uživo, no ti planovi više su na teritoriju želja, nisu realne mogućnosti. Svijet ima svoje brige, velike brige i negdje na tom polju mi se razilazimo. Svatko na svoju stranu, leđima okrenuti jedan od drugoga, kao na dvoboju, ali niti jedan od suparnika nema namjeru pucati, nego se samo izgubiti u daljini, bez ikakve perspektive da će se jednoga dana na nekoj povijesnoj destinaciji ti isti suparnici opet sresti...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. lipanj 2020 21:39