O opusu velikana

Jagoda Martinčević o Viktoru Žmegaču: ‘Još od rodne Slatine, glazba je bila njegova nasušna potreba‘

Viktor Žmegač

 Marko Todorov/Cropix
Žmegačeva je glazbena kruna opsežna knjiga ‘Majstori europske glazbe‘, od baroka do sredine 20. stoljeća

Pišem ovaj tekst s velikim respektom. Dopala me riječ o Viktoru Žmegaču koji nas je netom napustio. Jedna od mnogih napisanih riječi kojima ovih dana vrve mediji. I odmah mi se nameće pitanje - koga to "nas"? Hrvatsku kulturu, hrvatsku germanistiku i pedagogiju, hrvatsku književnost, hrvatsku muzikologiju, Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, hrvatsku javnost u cjelini ako takva uopće postoji...? Pitam se koliko je to ljudi ovdje i sada, izvan njegovih struka i interesa, uopće znalo tko je gospodin koji je tiho preminuo u 94. godini, a još je prije dva tjedna objavio svoj posljednji tekst u Vijencu? Nisam sigurna u odgovor na to pitanje, ali sam čvrsto uvjerena da će neizbrisivo nedostajati onima koji su ga častili kao "najpametnijeg Hrvata". Najpametnijeg u dubinama humanističkih znanosti koje je odabrao za životni poziv, poslanja nemjerljivog s trivijalijama svakodnevice koju je ipak živio kao i svi mi, a ponekad i svjedočio pokojom mrvicom opažaja u svojim kasnim tekstovima.

Njemački i glazba

Od rodne Slatine i obitelji u kojoj se muziciralo do zagrebačkog Filozofskog fakulteta i još dalje, do Sveučilišta u Göttingenu, sakupljao je znanja i postao naš najugledniji germanist međunarodnog značenja, ali i muzikolog osobitog profila kojem je glazba bila nasušna potreba. Svakodnevno je slušao, ali i svirao prebirući glasovirske tipke, jer jedno bez drugog nije išlo, a sva brojna inozemna putovanja, službena i privatna, redovito su završavala posjetom knjižarama i antikvarijatima koji su čuvali ukoričenu glazbu. Za muzikologa od formata ništa neobično, ali za tog uporno znatiželjnog čovjeka bilo je to iskustvo koje je primjenjivao na krajnje originalan način. I tada kad u brojnim knjigama nije pisao o glazbi, ona je bila prisutna u muzikalnim opservacijama, u stilu koji je tkao bogate mreže između dva poziva, u glazbi rekla bih i hobija. O doprinosu germanistici u Hrvatskoj reći će znalci toga područja, iz muzikološkog pleta pokušat ću izdvojiti barem koju dragocjenu očicu.

O Žmegaču i njegovu djelu i značenju gotovo je nemoguće segmentarno razmišljati, pa ni pisati. Umreženo znanje, a prije svega znatiželja i marljivost vodili su ga, zapravo, unatrag, prema pojmu renesansnog duha kakav danas ne postoji. Barem ne kod nas. Usporedbe, usporedbe i usporedbe bile su mamci njegovoj znatiželji cijeli životni vijek i upravo su one urodile plodovima komparativne muzikologije koja bi trebala biti predmetom mojih razmišljanja. Ne znam hoću li ih se uspjeti bar djelomice dotaknuti, ali znam da bih željela potaknuti i nekog izvan njegovih krugova da se primi posla i ponešto pročita o Žmegaču i glazbi. Uživat će premda možda neće sve do kraja razumjeti. Jer između užitka, znatiželje i stečenoga znanja ponekad je crta najtanja, a nju je gospodin Žmegač majstorski rabio poput najpreciznijeg alata.

"Evo naše Matošice"

Upoznala sam ga ranih 80-ih u tadašnjem Zapadnom Berlinu. Sudjelovao je na nekom muzikološkom skupu, ja sam ga kao stipendistica DAAD-a pošla slušati. Okupilo se društvo hrvatske studentarije, svi važni, ali malo i prestrašeni pred veličinom njegova formata. Znali smo što je već napisao, među ostalim i raspravu "Glazba u djelima Thomasa Manna" (1959.), ali nismo, dakako, znali što će još uslijediti. U jednom me je času iznenadio pitanjem: "Mlada kolegice, koji vam je hrvatski glazbeni pisac najdraži?" Promucala sam: A. G. M. i pocrvenjela od neugodnosti. Jer Gustl je svirao violončelo i pisao otrovne glazbene kritike, s muzikologijom nije imao nikakve veze. Reakcija profesora bila je divna: " Ak bute imali kuraže ko Matoš, možda i bude nešto od vas". Kuražu sam dobila, ali violončelo nisam naučila svirati! Poslije smo se susretali najčešće na opernim predstavama u zagrebačkom HNK. Uvijek je sjedio u prvom redu, ja u osmom kritičarskom. Kad bih mu se došla javiti, pozdravljao me s osmijehom: "Evo naše Matošice". A ja sam, razumljivo, cvala!

I čitala sve do čega sam iz njegova pera mogla doći.

image

Viktor Žmegač

Tomislav Kristo/Cropix

Rekla bih da je Thomasom Mannom bio začaran: " Buddenbrookovi", "Čarobni brijeg", "Smrt u Veneciji", nadasve "Doktor Faustus" vrve od protagonista povezanih na razne načine s glazbom. Najčešće fatalno jer je i veliki nobelovac bio opsjednut glazbom, njezinom moći, utjehom, bijesom, ljepotom... sukobom individualnog i općeg, s povijesnog ili mitskog motrišta, u čemu je Žmegač pronalazio brojne glazbene natuknice primjenjive na sve svjetove, u svim razdobljima.

Thomasu Mannu Žmegač se na osobit način vraća i u poglavlju "Duhovna kultura i industrijska moderna" kapitalnog djela "Od Bacha do Bauhausa", povijest njemačke kulture (2006.), kad pokušava razriješiti enigmu Mannova "trozviježđa" Wagner, Schopenhauer, Nietzsche - "duhovnih mentora" - bez kojeg nije mogao zamisliti svoj intelektualni i duhovni razvoj, ističe Žmegač. Kao da je uzeo u zaštitu ambivalenciju pisca u odnosu na njegove političke dvojbe koje su rezultirale bijegom od nacizma i emigracijom u SAD unatoč sklonostima za Wagnerovu glazbu. Ipak, još u "Buddenbrookovima" iz 1901. Mann, kako kaže Žmegač, "dekadentnoj fascinaciji Tristana suprotstavlja zdrav, smireni duh Bachove glazbe". Ne zvuči kao obrana neobranjivog, ali je zasigurno razumijevanje čovjeka, okolnosti, sudbine napokon. Protuslovlja su ljudska, poručuje Žmegač, takva je i glazba. Treba nadalje čitati briljantan prikaz o recepciji Wagnera u Parizu sredinom 19. st. na čelu s apologetom kontroverznog Nijemca Charlesom Baudelaireom, pa i dalje početkom 20. Wagnerova simpatizera Debussyja. Primjeri kojima se Žmegač bavi ne odnose se samo na glazbu. Sve su to eseji konteksta, povijesnog i društvenog, različitih vremena krcatih umjetničkim različitostima. Žmegač mađioničarskom vještinom barata podacima koji ovu vrstu esejistike o glazbi čini ponekad pravom napeticom. Malo sam toga izdvojila iz ove bogate knjige koja se bavi i arhitekturom, izumima, počecima kulturnoga modernizma, estetikom originalnosti i političkim previranjima od Weimarske Republike do podijeljene Njemačke i konačnog ujedinjenja. U svemu tome glazba je prisutna. I važna.

Nasljednik, gdje je?

Žmegačeva je glazbena kruna opsežna knjiga "Majstori europske glazbe", od baroka do sredine 20. stoljeća (2009.). Nakon uvoda o počecima novije instrumentalne glazbe slijedi niz od 27 briljantnih skladateljskih portreta. Prvi je, naravno, J. S. Bach, zadnji Igor Stravinski. Ova prava muzikološka eksplozija, to je onaj Žmegač rasni muzikolog koji analizira fuge i sonate, operne arije i simfonije, koji zna materiju do zadnjeg atoma ili takta, ne gnjavi biografijama više nego što je to nužno, ali zato ustraje u detaljima za koje su često potrebne ukoričene note, čak i znalcima. Moderna je to povijest europske glazbe, kakvu ima malo tko u svijetu. I nema rasprave o favoritima i onima koji to nisu. Nijanse su suptilne, uvijek utemeljene znanjem, erudicijom, iskustvom slušanja. Na početku, naravno u zadanom vremenskom okviru, bijaše Bach, ali i Haydn, Mozart i Beethoven, Wagner, Verdi i Brahms, Bruckner, Mahler i Richard Strauss, bečka moderna Schoenberg, Berg i Webern, Šostakovič i još mnogi drugi sve do Stravinskog. Sam je izjavio da mnogi nedostaju, u međuvremenu su došli još neki koji zavređuju titulu majstora. Hoće li se netko usuditi nastaviti na Žmegačevo remek-djelo? Zlatnu knjigu jedinstvenog muzikologa koju treba stalno listati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. srpanj 2022 21:50