Smashing Pumpkins jedan je od onih bendova koji se preko MTV-a ušvercao u vlak alter-rocka, no ajmo reći da je u prvoj polovici 90-ih njihova egzistencija donekle imala smisla, ma koliko mi Billy Corgan s presice u ljubljanskim Križankama ostao u sjećanju kao odvratan tip, sklon vrijeđanju kolega novinara, čak i kad su mu postavljali smislena i dobra pitanja.
Došlo mi je da ga opalim po labrnji, ali kako nije uvrijedio mene, a i da ne bude skandala, zadržao sam pribranost. Nažalost. Odahnuo sam, dakle, kad su se Smashing Pumpkins raspali početkom ovog stoljeća, a zgrozio kad su se ponovo okupili 2007. godine da bi nastavili daviti novim albumima.
Pa tako i nedavno objavljenom, 72-minutnom mlitavom kobasicom zvanom "Cyr" tijekom koje Billy Corgan i dalje nepodnošljivo iritantnim falsetom i prčkanjem po sintisajzeru pokušava imitirati svoje britanske synth-pop i gothic-rock uzore iz 80-ih.
Zamislite kako Talk Talk imitiraju New Order, kako Alphaville glume Depeche Mode ili kako se Tears For Fears uživljavaju u ulogu Sisters Of Mercy, a na to nadodajte i nepojmljiv sraz Genesisa iz ranih 70-ih i Visagea iz ranih 80-ih te jalove pokušaje imitiranja mračne atmosfere Joy Divisiona i nećete biti ni blizu Corganovim pjesmama koje poput udava stežu vrat slušatelja.
Na površini je Corgan glazbenički uspio donekle zamaskirati neukus, no u suštini "Cyr" je pretenciozni kič jednog autorski ispraznog ega koji već trideset godina prodaje muda pod bubrege.