Četvrti put u Zagrebu i još jedan rasprodani nastup - sudeći po koncertu održanom u utorak u KSET-u koji je, uključujući i galeriju i stepenice koje vode na nju, doslovce pucao po šavovima, interes za japanski post-rock bend Mono ne jenjava.
Dvojicu gitarista pritom se jedva vidjelo, budući da su sjedili na niskim stolicama na podu, između njih stajala je basistica Tamaki, a u pozadini je pažnju plijenio veliki gong bubnjara Yasunorija.
Njihove pjesme u trajanju od deset i više minuta počinju snolikom melodijom koja se razgrađuje međuigrom gitara, uz dočaravanje emocionalnih stanja izmjenom tužnih i veselijih te sporijih i bržih dijelova, uz osjetno evociranje nostalgije, što je ujedno i naziv jedne nove skladbe.
Iako ih mnogi svrstavaju u post-rock, žanrovi su ovdje apsolutno nebitni; u prvim godinama uzori su im bili Sonic Youth i My Bloody Valentine (upravo zato su i regrutirali žensku basisticu), da bi se potom u njihovoj glazbi ispreplitali utjecaji u rasponu od eksperimentalnog rocka i noisea, pa sve do kompleksnijih, orkestralnih aranžmana kojima obiluje prošlogodišnji album “For My Parents”, posvećen njihovim roditeljima i snimljen zajedno s newyorškim klasičnim orkestrom.
“Klasična glazba bila je dio našega odrastanja u Japanu, po kućama su posvuda bili klaviri i klasične ploče, tako da je to neminovno utjecalo na naše stvaranje pjesama”, izjavio je u jednom intervjuu gitarist Takaakira ‘Taka’ Goto.
Iako bi prava stvar bila vidjeti Mono na sceni sa 24 člana Holy Ground orkestra, njihov prepoznatljiv glazbeni rukopis još nas je jednom uvjerio da je post-rock puno više od samo beskonačnih instrumentalnih komada.