Sopranistica Lidija Horvat-Dunjko iduće godine proslavit će 35 godina na opernoj pozornici, gledamo je aktualno u zagrebačkom HNK u Dolenčićevim režijama, u ulozi Rosalinde u Straussovu “Šišmišu” i kao Kraljicu noći u Mozartovoj “Čarobnoj fruli”, u kojoj je jedne godine s njome ulogu Pamine pjevala njezina kći Antonija Dunjko, koja je krenula maminim stopama i danas je operni freelancer po Nizozemskoj i Europi. Istovremeno je Lidija Horvat-Dunjko redovita profesorica na Muzičkoj akademiji, pročelnica odsjeka za pjevanje, te se među novim generacijama najboljih opernih pjevača u zemlji vrlo često susrećemo s učenicima temperamentne Varaždinke.
Međutim, neki od današnjih studenata uvažene profesorice nisu se ni rodili kad je Lidija Horvat-Dunjko s Magazinom odnosno s Danijelom Martinović 1995. godine na Eurosongu u Dublinu pjevala “Nostalgiju”. “Da nije bilo granatiranja Zagreba dan prije, mi bismo sigurno pobijedili”, govorila je koloraturna sopranistica u godinama kasnije, prisjećajući se Eurovizije iz doba kada je od Martićevih bombi stradalo i nacionalno kazalište.
Nezahvalnim godinama unatoč, nastup u Dublinu Lidiji Horvat-Dunjko, kao jedinom hrvatskom opernom vokalu koji je ikada nastupio na Eurosongu, donio je slavu i takvu da su klinci znali zvoniti na portafon njezina stana u zagrebačkom naselju Špansko i pjevati joj “Nostalgiju”, sve u vrijeme kada je još vozila jugića.
Popravila jugića
- Kad smo kod jugića, sjećam se epizode kada sam u Varaždinu išla vratiti knjigu u knjižnicu. Vratih ja knjigu, izađoh van, kada ono Yugo neće da pali. Blizu su stajali neki dečki, promatrajući sa znatiželjom što će sada ‘mala u ljetnoj haljini’. Iako sam znala da samo treba pričekati da se auto ohladi, teatralno sam otklopila haubu, glumila da nešto čačkam, zaklopila je, upalila auto i odjurila. Ni danas ne mogu zaboraviti te začuđene izraze lica, nevjericu zbog toga što je mlada cura sama popravila auto - smije se Lidija Horvat-Dunjko.
U međuvremenu, nakon njezina nastupa s Magazinom u Dublinu, Hrvatska je imala brojne druge i drugačije predstavnike na Eurosongu.
- U nizu zgodnih, i za publiku efektnih, pjesama dvije koje su meni ostale u sjećanju su pjesma Maje Blagdan ‘Sveta ljubav’ i ‘Marija Magdalena’ u izvedbi Doris Dragović. Na Eurosongu je Hrvatska dosad pokušavala postići visoki plasman s raznim kantilenama, s folklorom i bez njega, ali ništa nam od toga dosad nije upalilo. Aktualni predstavnici Let 3 su originalni, svoji. Nikog ne imitiraju, nisu pomodni, već dosljedni sebi. S pjesmom ‘Mama ŠČ’ donose antiratnu poruku za onog tko je razumije, ali kako će biti plasirani, nikad se unaprijed ne može znati. Iako mnogo faktora, ne samo pjesma, utječe na nečiji plasman na Eurosongu, mislim da Let 3 ipak ima sve što se danas na natjecanju traži i da bi trebao dobro proći, pogotovo ako dođu traktorom ŠČ - predviđa uspjeh riječkom bendu.
S Huljićima
Tonči Huljić nije Lidiji Horvat-Dunjko onodobno nudio estradnu karijeru. Njezin je raspored opernih nastupa bio prekrcan; čak i da je htjela, ne bi bila stigla baviti se zabavnom glazbom.
- Suradnja s Tončijem i Vjekoslavom, koja je jedna predivna žena, ostalo mi je u divnom sjećanju i koristim priliku da im čestitam što su postali djed i baka - pozdravlja profesorica stare znance.
Lidija Horvat-Dunjko nakon Glazbene škole u rodnom Varaždinu diplomirala je solo pjevanje u godini kada je grupa Riva osvojila Eurosong kao predstavnica Jugoslavije, a 1995., kada je sama pjevala na tom natjecanju, magistrirala je lied, oratorij i operu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Usavršavala se u Beču kod Kammersängerin Olivere Miljaković i u Zagrebu kod primadone Dunje Vejzović. Od 1995. bez prekida predaje pjevanje i komornu glazbu na Akademiji u Zagrebu, te je danas redoviti profesor u trajnom zvanju. Među današnjim vrlo afirmiranim opernim pjevačima i pjevačicama njezine su učenice Lana Kos, Valentina Fijačko Kobić, Ivana Lazar i druge. Mnogo je mlađih fascinantnih pjevača i pjevačica njezinih učenika koji su tek stupili na pozornicu.
- Teško je predvidjeti kakvu će netko imati karijeru, ali trenutno je veliki broj pjevača s potencijalom za međunarodnu. Darija Auguštan, Emilija Rukavina, Filip Filipović, Josipa Bilić, Gabriela Hrženjak, Roko Radovan, Florijan Tavić, koji pjeva u Njemačkoj, Emanuel Tomljenović, koji još nije diplomirao, pa Josipa Bilić, Antonija Dunjko, Martina Menegoni... Neka mi oproste oni kojih se u ovom času nisam sjetila, jer odista je mnogo važnih mladih pjevača. Među svojim već afirmiranim učenicima također bih spomenula i Helenu Lucić Šego, Mariju Kuhar Šošu, Danijelu Pintarić, Moniku Cerovčec, Kristinu Anđelku Đopar, Anu Zebić, Marka Antolovića.
Razlikuju li se u svemu tome po kvaliteti Varaždinci ili oni koji to nisu? Pa ne bih o tome na taj način. Varaždinci imaju sreću što odrastaju u sredini koja kroz niže glazbeno obrazovanje prije detektira talente. No jednako kao Varaždinci talentirani su i Dalmatinci i Zagrepčani i Istrijani i Slavonci. Pitanje je, međutim, koliko su spremni vježbati. Talent je 20 posto, ostalo je rad - govori o trudu koji treba uložiti čovjek da se profesionalno bavi opernim pjevanjem.
Zbog oklade pjeva
Lidija Horvat-Dunjko odlučila se baviti glazbom u jasličkoj dobi. Kada je učila govoriti, njezine prve riječi nisu bile “mama” ili “tata”, nego “idem i ja, ne, ti ne”, odnosno refren nekad popularne pjesme grupe 4M. U mladalačkim godinama nije ju zanimala samo glazba, nego sport i glazba.
- Imala sam urođenu eksplozivnost i talent za trčanje, te sam u srednjoj školi bila među najboljim učenicima Jugoslavije u trčanju na 400 metara. Ambiciju da postanem profesionalni sportaš nisam imala: na prvome mi je mjestu bila umjetnost, te arhitektura kao rezervna varijanta - reći će nesuđena sportašica.
Glazbenu školu završila je u Varaždinu, svirajući harmoniku, a Muzičku akademiju, solo pjevanje, upisala je uslijed oklade s jednim dirigentom.
- Nakon susreta s maestrom Zoranom Novačićem, koji i danas radi na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, predaje Studij opernih uloga, odlučila sam se riješiti harmonike i posvetiti se pjevanju. Maestro je u to doba u Varaždinu služio vojsku i bio je školskom zboru na ispomoći tijekom jednog Händelova projekta koji smo radili za Varaždinske barokne večeri. Nekoliko mjeseci poslije zamolio je pokojnog profesora Vladimira Ščedrova da mu pošalje nekoliko djevojaka za priredbu u Domu armije. Tom prilikom ja sam pjevala nešto jako visoko i maestro je tvrdio da se mogu sama spremiti za prijemni na Akademiju i da ću proći. Međutim, ja sam mu rekla da sam harmonikašica i da nema šanse da se to dogodi. Kladili smo se u pizzu i maestro je dobio okladu - govori sopranistica koja harmoniku nikada nije svirala po feštama. Tvrdi da taj repertoar ne pozna, a da Bachove toccate i fuge na harmonici nisu za veselice.
Lidija Horvat-Dunjko debitirala je kao mlada pjevačica u ulozi Despine u Mozartovoj operi “Cosi fan tutte”, a dosad je kreirala 40 uloga u operi, opereti i mjuziklu. Neke od najdražih ostale su joj Kraljica noći iz Mozartove “Čarobne frule”, koju pjeva i danas, te Marie iz Donizettijeve “Kćeri pukovnije”. Osim na domaćim pozornicama pjevala je u pariškom Théâtre des Champs Elysées, u bečkom Musikverein, u Berlinu, Sankt Peterburgu, Moskvi, Salzburgu, Innsbrucku, Veneciji, Zürichu, Ženevi, Madridu, Lisabonu, Buenos Airesu, Santiagu de Chile, Düsseldorfu, Johannesburgu i drugim gradovima svijeta.
U Musikvereinu
- Svakako bih izdvojila debi u Musikvereinu, u dvorani kojoj se održavaju Novogodišnji koncerti Bečke filharmonije. Posrijedi je bila izvedba jednog modernog oratorija, a ja sam uskočila umjesto sopranistice koja je bila spriječena. Bilo me silno strah, no zaista sam uživala, održala sam koncert s velikim uspjehom, što mi je otvorila vrata međunarodne karijere u mojoj 21. godini. Drugi nastup koji bih izdvojila je cjelovečernji recital u najvećem kazalištu na svijetu, u Teatru Colon u Buenos Airesu - sjeća se, spominjući i jednu od nepredviđenih neprilika koje nerijetko prate pjevače koji pjevaju u mnogo različitih i kompliciranih režija, u više gradova.
- U Madridu sam pjevala ‘Aidu’ pred 12.000 gledatelja. U toj predstavi moja uloga Velike svećenice bila je režijski postavljena na reflektoru, na 25 metara visine. Potpisala sam izjavu da nemam vrtoglavicu i da sam spremna pjevati bez ograde, zaštite. Posljednja izvedba te madridske ‘Aide’ bila je u nedjelju kad je red letenja zrakoplova bio nešto drugačiji nego ostalih dana. Tijekom mojega nastupa počeo je uzlijetati zrakoplov, u mojem vidokrugu ukoso. To vam je bilo poput osjećaja kada ste u vlaku, a drugi vlak krene, pa mislite da ste vi krenuli. Ne znate tko ide, a tko stoji, a na 25 metara ste visine. U jednom trenutku izgubila sam pojam što je gore, što je dolje, što je lijevo, a što desno. Uhvatila me panika, zatvorila sam oči, stala na obje noge i nekako otpjevala Veliku svećenicu. Kada se svjetlo ispod mene ugasilo, sjela sam na reflektor i do kraja predstave od straha ostala ‘zalijepljena’, sve dok ljudi nisu došli po mene. Srećom bila je to posljednja izvedba madridske ‘Aide’ jer ne bih se više nikad usudila popeti na reflektor radi Velike svećenice - bilo je to jedno od njezinih traumatičnijih iskustava na pozornici.
Lijepo je biti baka
Svakako svjetlija strana glazbenih pozornica bila je suradnja s velikanima kraljice umjetnosti.
- Izuzetno sam voljela raditi s maestrom Kazushijem Onom i s maestrom Leopoldom Hagerom. S pjevačima kao što su Placido Domingo, Ghena Dimitrova, Ruža Pospiš Baldani, Dunja Vejzović, Paata Burchuladze. Što je netko veći umjetnik, to je jednostavniji čovjek, spreman na divna druženja i suradnje - reći će profesorica koja se više godina bavi znanstvenim radom na polju medicine glasa u timu prof. dr. Sante Večerine Volić. Kao ekspert za područje, tumači što pjevač treba činiti da ne uništi glas.
- Pjevač treba živjeti kao vrhunski sportaš, imati uredan život, dovoljno spavati. Što se tiče famoznih sirovih jaja, taj recept je individualno primjenjiv, svatko od nas ima hranu koja mu smeta ili ne smeta - kaže Lidija Horvat-Dunjko, kojoj je cilj što prije završiti doktorski studij na Filozofskom fakultetu, s disertacijom na temu “Pluralizam hrvatske vokalne glazbe od 1950. do 1920. godine”.
U privatnom životu sretno živi s drugim životnim partnerom, magistrom fizioterapije Bernardom Bakačem Nikšićem Nadom, vlasnikom Poliklinike Nado za rehabilitaciju kralježnice, te je majka dvoje djece i baka.
- Kći Antonija već je napravila lijepu međunarodnu karijeru, te je sretna majka dječačića Samuela kojemu je 16 mjeseci i kojemu se najviše veselim. Priznajem, prava sam baka. Biti baka je dijagnoza i ja potvrđujem to pravilo. Imam također sina Sebastiana koji završava Vern - priča o obitelji.
Lidija Horvat-Dunjko rođena je u Varaždinu nešto prije nego što je čovjek prvi put kročio na Mjesec, u obitelji u kojoj su majka i otac, Katica i Đuro, oboje bili krojači.
- Moji su mi roditelji svojim primjerom pokazali da je jedna od najvećih vrlina u životu upornost i radna disciplina. Da svojim radom čovjek sve postiže, ne gazeći druge, već pomažući im kroz timski rad, istovremeno šireći oko sebe ljubav, toplinu i dobrotu koja se višestruko vraća. Zahvalna sam roditeljima i na tome što sam veliki optimist, što u najlošijim okolnostima, ako je malo nade preostalo, pronalazim nešto lijepo - završava Lidija Horvat-Dunjko.