Proteklih mjeseci u ovoj rubrici bavio sam se pjesmama iz (normalnije) prošlosti za koje sam smatrao da korespondiraju s (abnormalnijom) sadašnjicom, a za kraj ovog (dijela) serijala evo nove skladbe izuzetno mi dragog pjesnika i pjevača s kojim sam se imao zadovoljstvo družiti u više navrata.
Michael Stipe je tri desetljeća bio vokalist i autor stihova R.E.M.-a, jednog od najutjecajnijih, najcjenjenijih i najpopularnijih sastava u povijesti američke rock i pop glazbe, a sada se udružio s Aaronom i Bryceom Dessnerom iz The Nationala i Justinom Vernonom, alias Bon Iverom. Aaron i Justin posljednjih su se godina izvještili i u suradnjama s raznolikim glazbenicima, uključujući i Taylor Swift na čijem je albumu “Folklore” sudjelovao i Bryce, s kojim je Aaron bio kurator dobrotvornog albuma “Dark Was The Night” (2009.) za Red Hot Organization i “Day Of The Dead” (2016.) u čast The Grateful Deadu. Spomenuta trojica odgovorna su i za glazbu pjesme “No Time For Love Like Now”, za koju je Stipe stihove napisao prošle jeseni, prije pandemije korone i lockdowna.
Proljetos smo “in vivo” spoznali što taj pojam znači i kako utječe na svakoga od nas pa je teško povjerovati da barem stih “The lockdown memories can’t sustain/This glistening, hanging free fall” Stipe nije nadopisao s iskustvom karantene. No, poanta nije (samo) u tom retku jer je cijela ta prokleto tužna pjesma prožeta osjećajem da je najvažnije imati nekoga na koga se možeš osloniti, koga voliš i tko voli tebe, s kime možeš biti i sve proći zajedno. Ne samo sada, nego uvijek. Autorove riječi sežu dublje od korone i karantene; do postanka i opstanka ljubavi, potrebe da volimo i budemo voljeni, da s nekim dijelimo i patnju i sreću, čovjekovog bitka u potrazi za srodnom dušom. Ovo vrijeme - kroz koje se u većinu ljudi, više ili manje, uvukla bojazan od sutrašnjice - samo pojačava taj osjećaj.
Naravno, ima ljudi koji uživaju u osami, što je drugo i drugačije od usamljenosti, ali među njima nije i Stipe koji, poput većine, žudi za pripadanjem i svojom drugom polovinom. Onom uz koju, odnosno u njegovom slučaju onog uz kojeg se osjeća potpunim. Odatle i stihovi da ovo vrijeme nije za svađe, dosadu, neodlučnost i ples, nego za glas koji će mu odgovoriti “ljubav, ljubav, ljubav”. Riječi su to koje čuje iz daljine i u čekanju na “ovom novom mjestu”, na kojem kaže: “Okrećem glavu od tog sjajnog svjetla, okrećem glavu i plačem”, pa se pita: “Kad se to sve promijenilo?”.
Nisu posrijedi (samo) pandemija i karantena, nego ono vrijeme i oni događaji tijekom kojih se između dvoje ljudi, koji su bili ili još jesu zajedno, ali kao da više nisu, štošta promijenilo nagore. Trenuci i zbivanja u kojima su ljubav i zajedništvo dvoje ljudi skliznuli u otuđenost, živčanost i ojađenost, možda i nepovratno, a koji nemaju srca i snage da odu jedno od drugoga pa i dalje čekaju na povratak jedno drugome. Zapravo to i žele, ali ne znaju kako se ponovo zbližiti.
Čak i ako je pogrešno tumačim, “No Time For Love Like Now” - sjetna u melodiji zasnovanoj na nježnom klaviru, tihoj gitari, smirenoj ritam-sekciji i tugaljivom sintesajzeru, koliko i bolna u stihovima koji paraju srce i slamaju dušu - pjesma je u rangu R.E.M. klasika poput “Everybody Hurts”, “The One I Love”, “Losing My Religion”, “Drive”, “Nightswimming”, “Daysleeper”, “Electrolite”, “E-Bow The Letter” i “At My Most Beautiful”.
Tiha, patnička i molećiva. Jedna od najdivnijih, najtankoćutnijih i najpotresnijih skladbi ove, ali i ne samo ove godine. Još jedno veliko majstorstvo Michaela Stipea, ali i braće Dessner i Bon Ivera koji, jer imaju mnogo toga zajedničkog, već duže vrijeme gaje međusobnu naklonost i želju za suradnjom. Mislim da bi sličnim putem trebali poći i pomalo dezorijentirani The National, a bit će zanimljivo čuti tko će sve i u kakvim pjesmama, uz Michaela Stipea u “No Time For Love Like Now”, osvanuti na drugom albumu “kolektiva” Big Red Machine.