U nedavnom intervjuu, kod Christiane Amanpour, John Lydon je ponovo plijenio pažnju inteligentnim opservacijama, ironijom, cinizmom i humorom, jednom riječju briljirao, a bez potrebe da glasovitu novinarku i voditeljicu ponizi ili rasturi odgovorima koji često znaju biti protupitanja s ciljem ponižavanja sugovornika. Na pitanje što svijetu danas treba, jer ono proizlazi iz naslova desetog albuma Public Image Ltd., Lydon je kao iz puške odvratio odgovorom “transparentnost u politici i religiji”. Doista, kad bi politika i religija bili transparentni, bez skrivenih primisli i nakana, svijet bi bio bolje mjesto za život, a prema nama se ne bi slijevale rijeke izbjeglica čije su zemlje rasturene baš zbog tajnih ili zamagljenih ciljeva politike i religije.
Kao politička životinja, koja je u vrijeme eksplozije punka lajala na establišment poput bijesnog psa, Lydon je i danas ostao izrazito antiestablišmentski nastrojen premda je gotovo četiri desetljeća nakon spomenute punk eksplozije i njega moguće pojmiti, ako ne kao pripadnika establišmenta, onda ipak kao cijenjenog umjetnika koji odavno, premda dvadesetak godina pravnim putem onemogućen na području izdavanja albuma s P.I.L.-om, nema egzistencijalnih problema kakve je imao kao krezubi kerber punka.
To je pozicija koje se ne odriče, njegov credo i razlog postojanja. Biti antiprotivan i sa željom da uvijek bude u pravu, što mu najčešće i uspijeva. Čak i kad se ne slažem s njim ili se i zakačim, kao što smo se zakačili u Londonu prije petnaestak godina, ponovo mu se vraćam jer Lydon doista jest genijalan um tamne polutke pop-glazbe. Njegove poruke često nisu ugodne, ali su istinite i točne, a premda se u doba skandala Sex Pistolsa činilo da tada pod imenom Johnny Rotten udara glavom o zid a da nam ne objašnjava zašto to čini, vremenom je postalo jasno da je Lydon sve samo ne bedak.
Naprotiv, “What the World Needs Now”, kao i prethodni, povratnički “This Is P.I.L.”, potvrđuje da je Lydon veliki umjetnik, lucidan i maštovit u poigravanju riječima i hiperbolama, ali i u “tjeranju” pratećih glazbenika, a sada ima sjajnu postavu iskusnih pankera koji su odavno prešli granice žanra, prema novim obzorima i žanrovskim kombinacijama, inzistirajući na tezi prema kojoj je postpunk zapravo donio više kreativne i autorske slobode od punka.
U konačnici to je točno, ali ono čime Lydon najviše osvaja i dobiva na cijeni njegova je želja da riskira, da ne ostane u svojoj “zoni komfora i sigurnosti”, da i četiri desetljeća nakon što su Pistolsi eksplodirali u kraljičino lice iznova iskoračuje u nepoznato i iznenađuje slušatelja. Tako se i na “What the World Needs Now” sudaraju čiste pop-melodije s često nekomercijalnim i avangardnim strujanjima, a ponekad u eteru studija ne ostaje ništa osim prijetećih Lydonovih recitala, izvedenih onim zlokobnim glasom koji navješta apokalipsu ili barem budućnost “bez budućnosti”, praćenih tek ravnim ritmom i kojim nazubljenim akordom gitare i glasnim “fuck offom” na kraju svega.
I koliko god se sve to činilo poznatim Lydon je daleko ispred klinaca koji danas oponašaju vedete postpunka iz kasnih 70-ih i ranih 80-ih pa time i njega.