Kad ne stvara glazbu, rado gleda seriju Black Mirror, sluša album Prinsa Thomasa ili uživa u tome kako japanski The Creams obrađuju Roya Ayersa. Kad se, pak, lati stvaranja, voli proizvoditi samo ono što bi i sam slušao. Justin Van Der Volgen s tim je načelom preuredio i brojne stvari poznatih glazbenika, no vrlo uspješno producira i svoje. Nakon napuštanja benda Chk Chk Chk, napravio je karijeru kao vrlo traženi DJ i producent elektroničke glazbe. Obožava puštati u manjim klubovima, pa će mu Jabuka biti idealan ambijent za nastup ove subote, 12. svibnja.
Opisuješ svoj zvuk kao najbolju selekciju stare i nove glazbe. Što te trenutno najviše inspirira od stare i nove glazbe?
- U posljednje me vrijeme zaista nadahnjuje slušanje starije muzike snimljene prije stereo tehnike. Zadivljuju me dubina i detalji u nekim snimkama te činjenica da su produkcije s prilično osnovnom opremom uspjele tako dobro dočarati osjećaj, vrijeme i prostor. Što se novije glazbe tiče, privlači me minimalizam i otkrivanje kako zvuk može biti moćan sa samo nekoliko moduliranih elemenata. Tanka je linija između hipnotičnosti i dosade.
Surađuješ s mnogim glazbenicima. Kako odlučuješ što ćeš remiksirati?
- Ne odbijam u startu ni jedan remix. Tražim da mi pošalju predložak na osnovu kojeg mogu procjeniti mogu li učiniti nešto što mi se sviđa. Ako vidim da mogu, nastavljam s projektom. Moj trenutni stil remiksiranja temelji se na zadržavanju većine komponenti iz predloška uz rearanžiranje i dodavanje ideja. Ne pribjegavam tzv. modernom stilu remiksiranja temeljenom na stvaranju potpuno nove kompozicije oko predloženog vokala ili glavne melodije. Nemam ništa protiv takvog načina, ali moj je pristup nadogradnja postojećeg materijala. Zato mislim da moji remixevi pružaju sličan doživljaj, iako zvuče drukčije.
Dolaziš iz New Yorka, grada s jednom od najbogatijih scena. Što se trenutno sluša u tamošnjim klubovima?
- Nisam siguran jesam li kvalificiran za ocjenjivanje svih njujorških klubova, ali mogu reći da je plesna glazba koja se pušta euforična, sirova i energična.
Jesi li zadovoljan smjerom kojim globalno ide glazba? Što misliš kako će se razvijati u budućnosti?
- Uzbuđen sam oko toga što nam nosi budućnost glazbe. Njezina povijest, ako uzmemo u obzir reproduciranje snimljenog zvuka, je vrlo kratka ako je smjestimo u cjelokupni povijesni kontekst, ali napreduje ekstremno brzo. Fonograf je izumljen krajem 19. stoljeća, pa možemo reći da smo na samom početku mogućnosti prezentiranja snimljene glazbe.
Već si svirao u Hrvatskoj. Imaš li kakve posebne uspomene odavde?
- Imao sam sreće biti pozivan u Hrvatsku nekoliko puta. Prvi put došao sam u ljeto 2012. na Garden Festival. Bila je to prva godina na sadašnjoj lokaciji u Tisnom, a kasnije sam imao prilike gledati kako festival raste kroz godine, Jednog ljeta moja tadašnja djevojka, a sada supruga, i ja unajmili smo auto i vozili se obalom od Dubrovnika preko Splita, sve do Tisnog. Zaustavljali smo se na plažama te popili i pojeli tone vina i morskih plodova. Bilo je to, mislim, zadnji put da sam imao lijep ten.