Pišući recenziju debija “Život nije siv” kojim je Mia Dimšić nedavno požnjela naramak Porina, napisao sam da je prilično usporediva s četiri godine starijom američkom country zvijezdom Kacey Musgraves, ne samo zbog glasa i načina pjevanja, nego i zbog težnje ka country-pop hibridima i tematici pjesama. Vjerovali ili ne, Miju ni do danas nisam upoznao, a kamoli razgovarao s njom, pa me ugodno iznenadilo što je u jednom intervjuu, nakon objave moje recenzije, istaknula Kacey kao svoj glavni uzor.
Srodnost između Mijinog prošlogodišnjeg “Život nije siv”, jednog od najsimpatičnijih domaćih pop debija u proteklih petnaestak godina, i trećeg, netom objavljenog albuma “Golden Hour” Kacey Musgraves još je naglašenija. Ponajprije zbog tematike jer se Kacey odmaknula od “malomišćanske” depresije, a posve primaknula Mijinom “život nije siv” promišljanju i, ponovo, još naglašenijoj težnji da se u jednu, vrlo skladnu cjelinu stope country i neki drugi žanrovi pa čak i daftpunkovski disco-funk, kao u blistavoj “High Horse”.
“Golden Hour”, prije svega, njeno je slavljenje života, ljubavi i nedavnog ulaska u bračne vode, ali Kacey u svoju glazbu interesantno uvodi niz motiva i tema kakve u country glazbi, čak ni nakon filma “Planina Brokeback”, gotovo pa i nismo nailazili. Primjerice, odjavna balada “Rainbow” je lijepo obraćanje “LGBTQ omladini”. Takvom ju je, uz naslov, posve otvoreno predstavila sama autorica koja u 80-ak sekundi kratkoj skladbi “Mother”prepričava kako joj nedostaje majka dok je pere “trip” koji je čvaknula na turneji.
Uz to, Kacey svoju country glazbu, kako sama kaže, promišlja “futuristički”; imajući vjerojatno na umu i “cosmic american music” ideju pokojnog hippie kauboja Grama Parsonsa koji je na svoj način koncem 60-ih i 70-ih širio tematske obzore i glazbene vizure country glazbe. “Space Cowboy” kao da je njena, osuvremenjena oda Parsonsu, a “Lonely Weekend” i “Happy & Sad” bliska adult-pop tematici i estetici Fleetwood Maca s “brakorazvodnog” albuma “Rumours”.
Načelno nisam sklon velikim modernizacijama country glazbe, no u slučaju Kacey prisiljen sam okrenuti pilu naopako. “Golden Hour” je hrabar i vrlo ukusan album na kojem se country širi do neslućenih granica pop glazbe 21. stoljeća, gotovo kao u najljepšim radovima Patsy Cline i countrypolitan zvuka 60-ih.
Kasnije je takva rabota otišla k vragu, ali Dixie Chicks su i stilom i temama, uz Ricka Rubina, pokazale kako je moguće drugačije promišljati country, glazbeno i tematski. Nešto od toga prelilo se i na Kacey koja je sa svojim country-popom, visokom razinom stihova i medenim glasom daleko ukusnija od Shanie Twain dok “Butterflies”, “Velvet Elvis” i “Love Is A Wild Thing” posredno ukazuju koliko je artistički, ako ne financijski, izgubila Taylor Swift kad je ostavila country da bi postala dance-pop zvijezda.