Kad bi glazba imala glasnogovornika, u Hrvatskoj bi to najvjerojatnije bio Elvis Stanić. Na stranu da se radi o jednom od najnagrađivanijih i najcjenjenijih glazbenika domaće scene, jedinom Hrvatu s diplomom prestižnog Berkleeja, prvom čovjeku jazza s ovih prostora i multiinstrumentalistu. Svaka nova skladba novo je glazbeno putovanje, istraživanje i raskoš melodije i ritma. Nakon četiri godine diskografske stanke Stanić je za svoju publiku spremio pravu glazbenu poslasticu novim albumom "2 for tango", a i projektom AIRes Collective, naime spojio je naizgled nespojivo, a gitaru, koja je kroz desetljeća bila njegov zaštitni znak, zamijenio je - harmonikom i tako predstavio potpuni zaokret u svom izričaju. Kako najavljuje, svoju je autorsku glazbu iz prepoznatljivog jazz opusa združio s novim zvucima francuske harmonike, argentinskog tanga, sambe i bossa nove. Prvim singlom, "Picasso", glazbenik tako poziva u šetnju pariškim ulicama i na tango u Buenos Airesu, te spaja južnoameričku senzualnost i francuski joie de vivre.
Živopisnom skladbom "Picasso" najavili ste svoj novi album "2 for tango" na kojem ste glavnu ulogu dodijelili harmonici i pokazali da se radi o potpunom novom izričaju. Kako biste vi opisali svoj novi album?
- "2 for tango" moj je hommage harmonici. Ona je moj prvi instrument, moja prva ljubav, prije gitare, makar sam s gitarom u ruci prošao pola života, tako da je to bio naprosto poziv koji "nisam mogao odbiti". U jednom trenutku sam iznutra naprosto osjetio neku ponovnu povezanost, ogromnu želju da se vratim korijenima, harmonici, ali na potpuno nov, drugačiji način.
Priča između vas i harmonike seže još od vrtićkih dana. Kako su vam se putevi opet spojili i kako je zamijenila gitaru?
- Kad sam završio "Insomniju", svoj zadnji album s Elvis Stanić Groupom, nekako mi se učinilo da sam gitarom rekao sve što sam u tom trenutku htio. Naprosto sam trebao promjenu, neki drugi zvuk, drugu poetiku... i tada sam ponovno uzeo ozbiljno u ruke svoju harmoniku, i dao si nekoliko godina vremena da se usavršim koliko god mogu, i tehnički i umjetnički. Možda sam tada postavio letvicu i previsoko, ali trud se isplatio, nastala je potpuno nova glazba, u kojoj sam ponovo uživao svirajući je. Gitara je postala nadopuna harmonici, a ne obrnuto. Čak mi se čini da upravo taj sraz, to nadmetanje dva potpuno oprečna instrumenta daje novu boju albumu i sasvim novu glazbu.
Svoju ćete novu priču, između ostalog, predstaviti i na niz koncerata koji slijede u travnju. Što publiku očekuje na vašim nastupima uživo i kako će teći put albuma "2 for tango"?
- U "travanjskom trisu" krećemo iz Pule, Istarskog narodnog kazališta u Puli 1. travnja, zatim smo u dvorani Gervais u Opatiji 11. travnja, i na koncu 22. travnja u Lisinskom. S obzirom na to da su se na snimanju pojavili i neki gosti, osim mene, Gorana Rukavine na kontrabasu i bas gitari, Leona Brenka na klaviru i Žige Kožara na bubnjevima, nastupit će i Alba Nacinovich kao vokal, kao i United Strings Quartet, ovaj put predvođen maestrom Antunom Stašićem. Nadam se, ali i očekujem šareni vatromet boja zvuka, nadahnute improvizacije i vrhusku, virtuoznu izvedbu.
Uz vaše se ime vežu sami superlativi, poput najnagrađivaniji glazbenik, najbolji gitarist, najbolji jazz glazbenik, najplodniji skladatelj, multiinstrumentalist... Kako biste vi sebe opisali kao glazbenika, s obzirom na to da ste više i od skladatelja, a i od izvođača?
- Ja sebe vidim najprije kao potpunog zaljubljenika u lijepu i dobru glazbu, a zatim kao dobrog slušača. Ne zanosim se tim laskavim superlativima, niti ikad jesam; uvijek je netko bolji izvođač ili će se barem pojaviti. Moja je "agenda" - svirati glazbu koju bih htio slušati, i to onako kako bih htio da zvuči. Kad smo na koncertu, ja sam prvi od svoje najvjernije publike. Sviram ono što slušam i slušam i uživam u onome što upravo sviram. Naravno, ako stvari baš i ne idu skroz kako treba, jer ima i "onih" dana kad baš sve ne ide glatko, tada sam prvi i najtvrđi kritičar svoje glazbe.
Glazba vas prati od najranijih dana. Kako je sve počelo? Pamtite li prvi nastup?
- U mojoj petoj godini života moj je djed s tavana izvukao malu, "mini" harmonikicu, i kad sam je vidio i dohvatio, tada kao igračku, više se nisam odvajao od nje. Krenuo sam potpuno samouko, pritiskao tonove i slušao, i počeo stvarati prve jednostavne ali suvisle melodije. Kad su me roditelji slučajno čuli da sam upravo ponovio nekakav refren pjesme s radija, valjda su shvatili da bi bilo dobro poslati me u glazbenu školu. I tako je počelo, u mojoj šestoj godini, a još se nije završilo. Prvi nastup bio je na završnoj priredbi vrtićara, gdje sam s bendom koji je svirao na svečanosti odsvirao (i otpjevao) nekakav engleski pop hit u to vrijeme (Congratulations). Ako to računam kao početak svoje karijere, onda ona traje već neugodno dugo.
Zanimljivo je da ste unatoč neodvojivoj sponi s glazbom odlučili završiti likovnu akademiju. Kako se to uklopilo u priču?
- Uvijek sam uz glazbu i crtao i slikao... drugo, osim harmonike, od čega se u mladosti nisam odvajao bili su blok i pastele, pa je moja s vremenom sazrela vještina rezultirala time, kad sam trebao birati između glazbene akademije i studija likovne umjetnosti, da sam odabrao ovo drugo, jer je tada moj cilj bio u jazzu, a ne u ozbiljnoj glazbi. Možda mi je danas i žao zbog toga... Međutim pokazalo se kasnije, u vrijeme studija u Bostonu, da se sve što sam naučio iz povijesti i teorije umjetnosti sasvim prirodno nadovezalo i povezalo na studiju jazz kompozicije na Berkleeju.
Jedini ste Hrvat s diplomom Berkleeja. Kako su izgledali vaši bostonski dani? Koje biste kolege iz tog vremena posebno istaknuli i jeste li s kime od njih imali poslije glazbene suradnje? Koliko je Berklee utjecao na vaš rad?
- Boston me naučio redu, disciplini i organizaciji, kao i uostalom svakog ozbiljnog studenta kojemu su odjednom na raspolaganju najbolji progestori, glazbenici a i uvjeti za strelovit napredak, ako se to želi. U tom kontekstu dan nekako neobjašnjivo traje 25-26 sati, ali ni to nije dovoljno koliko se radi. Predavanja, orkestar, studio kabineti, i noću beskrajno vježbanje i probe u podrumima Mass Avenue Buildinga, gdje su opremljene prostorije za vježbe. I da, oko sedamsto kompetitivnih kolega, jedan bolji od drugoga, i željnih svirke i nove glazbe. Upravo zbog te interakcije cijela bostonska priča ima onaj poznati klišej: learn-write-play-eat-sleep-repeat/uči-piši-sviraj-jedi-spavaj-ponovi. Naravno, puno mojih kolega, neke sam sreo nedavno, na 30. obljetnici, Alumni meetingu u travnju 2025., ostali su u glazbi, neki predaju na Berkleeju, a neki su dostigli velike karijere. Kolega Rodney Beccera, sada Rodney Alexandro, dugogodišnji član vijeća Grammyja za latino glazbu, i sam nominirani umjetnik za Grammy, sada je postao dekan Berkleeja. Moj dragi prijatelj, sada prof. Sergio Belotti drži katedru za bubnjeve, a i većina ostalih prijatelja su u "music bussinesu", bilo kao edukatori ili prefesionalni glazbenici.
Od brojnih glazbenih suradnji, koje biste vi posebno istaknuli i koji su glazbenici i žanrovi posebno utjecali na vaš rad, ali i vaš glazbeni izričaj?
- Čovjek, meni osobito drag, divna duša i veliki umjetnik Gilberto Gil. Imao sam veliku čast s njime nastupiti prigodom jednog diplomatskog eventa u Opatiji, svjetske konferencije ministara kulture (on je tada bio ministar kulture Brazila), što je već doživljaj i zgoda po sebi za biografiju, ali prava stvar dogodila se dan poslije, kad me je Gilberto ujutro iz hotela pozvao da dođem do njega, da uzmem dvije gitare i da si malo "uveselimo dan". Tada je održan naš spontani famozni koncert u foajeu, za sve slučajne goste, druge ministre i osoblje! Još dan-danas se o tome priča...
U svojoj iznimnoj karijeri koje biste događaje posebno istaknuli, na što ste najponosniji i što je bilo najizazovnije?
- Prvi bi bio dan kad sam, nakon Berkleejeve audicije u Peruggi, primio pismo u kojem me obavještavaju da sam primljen na college uz odobrenu punu školarinu (to su tada, 1994., bili za mene nezamislivi novci). Drugi, kad sam u New Yorku stao na pozornicu Lincoln Jazz centra, ispred famoznog staklenog zida koji gleda na Columbus Circle, a uz mene, ni manje ni više, legendarni kontrabasist (možda najveći svih vremena) Buster Williams i bubnjarska jazz legenda Lenny White. E, to je bila prava trema! U jednom trenutku, dok još nismo počeli, zaboravio sam što se uopće svira! Međutim, sve je prošlo glatko, kako bi rekli, gospodski! Takve veličine te jednostavno vuku, tjeraju da daš najbolje od sebe. I, na koncu, onaj Oliverov telefonski poziv, kad me nazvao i rekao, vrlo kratko i jednostavno: "Vidi, htio bih nešto da je drugačije, jazzy, svirački album... imam previše godina a to si još nisam priuštio – jel bi ti to radio sa mnom?" I tako je nastala "Tišina mora", i sva ona fina glazba u odmaku, taj put prema van, prema pučini.
Vaš se glazbeni put definitivno ne svodi na skladanje i izvođenje jer uz sebe imate i brojne projekte, festivale poput Liburnia Jazz Festivala. Što je sve vaša glazba obuhvatila?
- Uz 25 godina Liburnia Jazza i brojne Jazz Ex Tempore radionice i koncerte, edukativne cikluse o našoj tradicionalnoj glazbi kroz prizmu jazza, godišnje organizacije međunarodnog Dana jazza i brojnih manifestacija, ma ima toga puno, ali sam ipak najviše "svoj" tek u zagrljaju s instrumentom. Pa bila gitara, harmonika, mandolina, klavir...
Koje su vam dalje glazbene, a samim time i životne ambicije, planovi i ideje, i što sve u skorije vrijeme očekuje vašu publiku?
- Trenutno sve svoje snage usmjeravam u rađanje novog projekta AIRes Collectiva, što više predstavljanja publici, i kod nas i vani, kao i organizaciji 26. Liburnia Jazza, koji će već ovog prvog vikenda u srpnju u Opatiji ponovo ugostiti neke od najboljih svjetskih i hrvatskih jazz umjetnika.
Čemu biste se uz glazbu u budućnosti željeli posvetiti?
- Obitelji. Poziv je nešto što ne možemo odbiti, ali obitelj je onaj nukleus, ona emotivna jezgra podrške bez koje bi sve to bilo jako teško, da ne kažem nemoguće.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....