Nije da nisam bacio uho na gotovo svaki od deset albuma Laure Veirs (1973), no do sada mi se najviše za uši zalijepio album "case/lang/veirs" koji je 2016. godine objavila zajedno s kolegicama Neko Case i k.d. lang. Po uzoru na "Trio" (1987) tada bitno popularnijih Emmylou Harris, Linde Ronstadt i Dolly Parton, "case/lang/veirs" je bio "život na sjeveru" kako ga pišu elegantne kantautorice, no "My Echo" je bitno drugačiji jer ga je u produkciji supruga Tuckera Martinea snimala usred raskida braka.
Bit će da je njihov razvod, nakon devetnaest godina tijekom kojih su odgojili jednu kćer, bio sporazuman jer ovaj ukusan spoj folka, popa, indie-rocka, fine poezije, krhkih vokala i nježne glazbe kojoj su pridonijeli Bill Frisell, Jim James i Matt Ward lišen je otrova, bijesa i ljutnje kakvi često izviru iz takvih situacija. Osjete se jad, tuga i doza gorčine jer znaju njih dvoje da više ne mogu zajedno, ali i želja da ostanu u dobrim odnosima.
Ako ne kao ljubavnici, onda kao prijatelji, nadajući se da iz svega može proizaći i nešto dobro ili neki novi početak. Laura je i usred razvoda zadržala smisao za humor, a ne manjka i slatkoće i gracioznosti koje bi čovjek prije očekivao da se na albumu u čijim se skladbama dvoje ljudi tek zaljubljuju. "Bit će da su moje pjesme znale prije mene da se razvodim", poentira Laura, a tako to često i biva s umjetnošću.