Gledala Tv prijenos otvaranja 69. Splitskog ljeta. Da nema dosadnih voditeljskih govora s beskrajnim pozdravljanjem prisutnih političara i sponzora koje da utvrdi gradivo ponavlja još i gradonačelnik, bilo bi lijepo. Otvorenje festivala umjetnosti s umjetničkim djelom. Ima li što logičnije? Nema!
Dakle počelo je s operom " Tosca" Giacoma Puccinija za koju je malo tko vjerovao da će " sjesti" na Peristil. Sjela je. I to kao jedna od likovno najboljih predstava u ovom prostoru. Povijesno zdanje pokazalo se još jednom i otpornim i prikladnim za igru i glazbu zahvaljujući pametnoj ekipi priredjivača, prije svih scenografa Marina Gozzea koji ni sa jednim detaljem viška nije osilio prostor nego ga je s minimalnim a efektnim intervencijama učinio uvjerljivim Rimom i omogućio izvrsnu režiju mračne priče redatelju Goranu Golovku. U velikom prostoru, u skladnim kostimima Mladena Radovnikovića, solisti su se doduše nahodali praćeni sjajno koreografiranim žbirima kojih je prisutnost siikovito ocrtavala atmosferu straha u verističkoj priči o pjevačici koja ubija silnika kako bi spasila ljubavnika/ revolucionara. "Tosca" je davno postala omiljena kanonska opera koju publika jako voli ali i pjevači ako su je sposobni optimalno ostvariti. Ovaj put imala je zvjezdanu domaću podjelu u moćnim glasovima Kristine Kolar, Domagoja Dorotića i Luciana Batinića, snažnih interpreta perfektno ostvarenih likova. Svatko ponaosob jasno profiliran a u interakciji snažan i uvjerljiv, naši su prvaci glasovno bili na europskoj razini već poznatih nastupa u ovim ulogama, a posebno je bila značajna detaljizirana i punokrvna interpretacija Batinića u bas- baritonskom žanru koji mu sjajno pristaje. Svi ostali sudionici čija imena ne mogu napisati jer su mi Tv titlovi prebrzo pobjegli, bili su izvrsni, (osobito crkvenjak i konzul Angelotti), na čelu s mladim tenorom Rokom Radovanom kojega je perspektiva u stalnom usponu.
Pod dirigentskom palicom iskusnoga veterana Ive Lipanovića predstava je tekla u dramatskim napetostima gustoga orkestra s lijepim i čistim solima i dobrim zborom. Ova uspješnica upravo zbog mudre režije može odmah i u kućni sezonski repertoar. Jedino ostaje nejasno kamo je nestao prošlogodišnji takodjer vrlo uspješan Verdijev "Simone Boccanegra". Nije vrag da se tako velike i skupe predstave postavljaju za samo jedno ljeto? Ili su reprize još skuplje?
