Ostario jesam, ali još me raduje pisati o novim sastavima koji kvalitetom i zanimljivošću plijene moju pažnju. Tako sam u Svijetu kulture (Jutarnjeg lista) od veljače 2022. godine objavio podužu recenziju debi albuma “The Overload” grupe Yard Act iz Leedsa iz kojeg nam je 1981. godine uživo stigao Gang Of Four. Uspon Yard Acta od anonimusa do vrha britanske top liste albuma podsjetio me na uspjeh Arctic Monkeysa, a oduševilo me što frenetični i inteligentni pjesnik James Smith više deklamira negoli pjeva svoje stihove dok njegov bend glazbom zove na rastrgano batrganje na plesnom podiju. Na prvijencu su Yard Act izazvali “kratki spoj” prebrikavanjem žica karakterističnih za glazbu Talking Headsa, The Falla, Wire, Stone Rosesa, Happy Mondaysa, Blura, Franza Ferdinanda i Gang Of Four. Unatoč tome što su starije mogli podsjetiti na inspirativne uzore, bili su dovoljno svoji da ih se pohvali kao novu uzdanicu britanske glazbene scene. Naročito kad je James Smith, koji u engleskom vrlo često prezime dijeli i s jednim od najvećih britanskih punk i rock pjesnika, pokojnim Markom E. Smithom iz The Falla, poentirao da je “posljednji bastion ove nekoć velike nacije dobra glazba, ali nismo je njegovali nego ignorirali”. Taj stih bio je posljedica pandemije korone zbog koje nije bilo koncerata, ali i konstatacija da s (britanskom) popularnom glazbom već duže nešto ne valja.
Srećom, Velika Britanija i Irska posljednjih godina više cijene nove, avangardne i provokativne sastave poput Yard Acta, Idlesa, Fontaines D.C., Sleaford Modsa, Dry Cleaninga, Wet Leg i drugih pa nisu izostali ni komercijalni uspjesi spomenutih. Neće postati zvijezde poput Harrya Stylesa ili Robbieja Williamsa, Oasisa ili Blura, ali mogu živjeti od glazbe loših kompromisa. I postavljati važna pitanja kakva James Smith postavlja i na drugom albumu “Where’s My Utopia?” čija uvodna pjesma “An Illusion” sadrži stihove “u ljubavnom sam odnosu s iluzijom, gdje je ta utopija koju sam vam obećao” da bi odjavna “A Vineyard For The North” bila dokusurena sumornim zazivanjem “majko Zemljo, daj mi vode”.
James Smith je pametan mladić svjestan činjenice da su ova distopijska vremena toliko loša da nitko nema ni snage ni želje ponuditi neku novu utopiju, jer “zelena tranzicija” to nije ili barem nije dovoljna, a kamoli da je pokuša sprovesti u djelo. U 20. stoljeću to se barem pokušavalo pa tako i sa samoupravnim socijalizmom čijih smo se najboljih vrlina olako odrekli da bi ubrzo prigrabili najpogubnije mane predatorskog kapitalizma, mada valja reći i da su neke tadašnje utopijske zamisli urodile distopijskim režimima i užasima na koje je davno upozoravao Orwell, a koje su danas iznova akutalne. No u 21. stoljeću nitko, kako rekoh, ni ne nudi utopiju premda je izvjesno da klizimo u kataklizmu. Nema nade ni u budućnosti, a svagdan nam je beznađe.
E pa kad netko iz takvog diskursa uspije izvući zamalo perfektan album, kako su uz pomoć producenta Remija Kabake Jr.-a, inače producenta i umjetničkog direktora “animiranog” kolektiva Gorillaz, uspjeli izvući Yard Act, onda kapa dolje tim vrlim momcima. Ako je “The Overload” osvajao kao iskričav i jezičav post-punk album, “Where’s My Utopia?” na glazbenoj razini oduševljava jer se unatoč svemu oko nas nameće kao neodoljiv “party” album; inspiriran alternativnim strujanjima disco glazbe, white-funkom i electro-popom kojima polazišna osnova ostaje eksperimentima i avangardnosti sklon post-punk, kako onaj prijelaza iz 70-ih u 80-e, tako i ovaj današnji Yard Acta. Uz to, ovaj sastav lako i nenametljivo briše granice između žanrova ili utjecaja tako raznorodnih izvođača koliko raznorodni mogu biti Daft Punk s jedne i Gang Of Four s druge strane pop spektra. I, najvažnije, ne kopira uzore što je problem brojnih post-punk sastava iz 21. stoljeća, nego u okvirima žanra, ali i van njega, uspijeva pružiti nešto novo. Naročito mlađima koji nužno ne poznaju utjecaje koje prepoznaje potpisnik ovih redaka, a koji je muziku “u realnom vremenu” ozbiljno počeo slušati i valorizirati baš uz post-punk pionire poput Joy Divisiona i Gang Of Foura.
Poznata nam je metafora o brodu pijanih luđaka na kojem orkestar i dalje svira kao da se ništa ne događa, a možda je tako bilo i na tonućem “Titanicu” dok se nije shvatilo da sudar sa santom leda nije šala. Danas, kad se sante leda na Arktiku otapaju brzinom otapanja kockice leda u čaši viskija, ostaje nam samo da prigrlimo savjet Jamesa Smitha, odnosno stihove “we just wanna have some fun before we‘re sunk” iz pjesme “We Make Hits” koja miriše na apokaliptički “Franz Ferdinand meets Gorillaz” hit. Da, znamo da tonemo, ali kako nam nema pomoći, onda barem da se zabavimo uz visprene i energične pjesme Yard Acta.