Koncert Gregoryja Portera i Zagrebačke filharmonije u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog održao se sinoć u sklopu 17. Zagreb Jazz Festivala pred rasprodanim auditorijem, potvrdivši da jazz u Zagrebu ne mora biti rubna pojava, nego stabilna i živa koncertna praksa. Večer je započela obraćanjem organizatora Dražena Kokanovića iz Jazz.hr-a, koji je podsjetio na jednu od temeljnih predrasuda vezanih uz jazz – onu da je riječ o glazbi namijenjenoj isključivo uskom krugu "upućenih". Upravo protiv takvog shvaćanja, naglasio je, festival se bori od svojih početaka.
Kokanović je zahvalio Gradu Zagrebu na ozbiljnoj i kontinuiranoj podršci u posljednjih pet godina, "za razliku od prethodnih petnaest", a njegova ironična napomena da je tim Jazz.hr-a mali, s malim plaćama, ali da će ih "sada dići kad ste napokon pokupovali ulaznice", u dvorani je izazvala spontani smijeh i stvorila osjećaj zajedničkog poduhvata između pozornice i partera.
Otkrio je i da se na ovom koncertu radilo gotovo godinu dana, a da je ideja o suradnji Zagrebačke filharmonije s Gregoryjem Porterom dijelom nastala nakon njegova zagrebačkog nastupa 2024. godine u SC-u, kada je pjevač odlučio ostati odmoriti u gradu nekoliko dana, daleko od očiju medija.
Dolazak Portera i benda na pozornicu dočekan je dugim ovacijama, a koncert je otvoren skladbom "Painted Canvas". Zagrebačka filharmonija, kojom je dirigirao Ivan Josip Skender, ušla je tiho i odmjereno, s nježnim, zvonkim teksturama, dok je ritam-sekcija bila čvrsta i radna. Već u toj prvoj pjesmi uspostavljena je atmosfera večeri: spoj jazz-benda i simfonijskog orkestra koji ne funkcionira kao demonstracija snage, nego kao pažljivo izbalansirani dijalog.
Odabrani otac
Druga skladba bila je "Nature Boy", hommage Porterovu junaku i duhovnom mentoru, Natu Kingu Coleu. Porter odavno ne skriva da je Cole jedna od ključnih figura njegova života: kao dijete, kroz majčinu kolekciju ploča otkrio je njegov glas, a majčina opaska da "zvuči kao Nat King Cole” postala je pokretač cjeloživotne fascinacije, koja je kulminirala albumom Nat King Cole & Me, ujedno i prvim izdanjem koje je Porter snimio s cijelim orkestrom.
Prije same izvedbe, Porter se obratio publici, rekavši kako mu je drago što se vratio u "ovaj divni grad". Njegov baršunasti vokal bio je istodobno siguran i mekan; glas pun volumena, ali s izraženom toplinom. Upravo ta kombinacija čvrstoće i nježnosti jedna je od njegovih najupečatljivijih osobina.
U pjesmi "Hey Laura" do izražaja dolazi bend. Saksofonist preuzima glavnu riječ i izaziva prve spontane ovacije publike, a potom slijedi i suvereni solo na klavijaturama. Bila je to prva pjesma večeri izvedena bez pratnje orkestra, a takvih je trenutaka bilo još nekoliko. Porterov bend pokazao je iznimnu kemiju, lakoću zajedničkog sviranja i samopouzdanje koje dolazi iz dugogodišnje suradnje. Pozornicom su vladali nenametljivo, ali potpuno.
Porter je između pjesama često razgovarao s publikom, uvodeći skladbe kratkim pričama. Tako je prije "On My Way to Harlem" ispričao kako su se članovi benda upoznali u jednom klubu u Harlemu, pretvarajući taj trenutak u prirodan prijelaz prema pjesmi. Uz priču između pjesama, Porter i u samim skladbama ima spoken word momente, pa sve skupa djeluje kao spontano dijeljenje iskustava, što je dodatno pojačalo osjećaj bliskosti s publikom.
Vrhunac koncerta u posebnom aranžmanu
"Modern Day Apprentice" donijela je osobniji ton. Porter je objasnio kako je pjesma nastala iz situacije u kojoj ga je otac tadašnje djevojke nazvao i pitao kakve su mu namjere s njegovom kćeri. Bez odgovora u tom trenutku, pjevač je svoju nesigurnost pretočio u pjesmu. Uvod Zagrebačke filharmonije ovdje je bio posebno dojmljiv, stvarajući prostor u kojem se Porterov vokal mogao postupno razvijati.
Jedna od emocionalnih točaka večeri bila je "Take Me to the Alley". Najavljujući pjesmu, Porter je ispričao da je inspirirana njegovom pokojnom majkom, koja bi, dok su se vozili automobilom, uvijek promatrala treba li netko na cesti pomoć. Ta priča, jednostavna i nenametljiva, dala je dodatnu težinu izvedbi, koja je u Lisinskom zazvučala istodobno intimno i monumentalno.
Vrhunac koncerta, očekivano, bila je "Liquid Spirit". Porter ju je izveo u aranžmanu sličnom onome s prošlogodišnjeg koncerta u zagrebačkom SC-u: najprije u sporijem, suzdržanijem tempu, a potom u razigranoj, ritmički naglašenoj verziji. Porter je pritom ostao vjeran svom scenskom izrazu; tijelo mirno, gotovo statično, dok se sva dinamika događa u glasu. Publika je reagirala glasnim pljeskom, pretvarajući dvoranu u ritmički kolektiv.
Fenomen Gregoryja Portera ne leži samo u njegovoj vokalnoj tehnici ili u uspješnom spajanju jazza, soula i bluesa. Riječ je o pjevaču koji uspijeva spojiti osobnu priču i univerzalne teme, tradiciju i suvremenost, bez potrebe za pretjeranim stilskim naglašavanjem. Rođen 1971. u Sacramentu, odrastao uz gospel i jazz koje mu je približila majka, Porter je karijeru gradio postupno – od klupskih nastupa do velikih dvorana i dva Grammyja – zadržavajući pritom prepoznatljiv, autentičan izraz.
Koncert je zaključen bisom, uz još jedne ovacije publike i osjećaj večeri koja je ispunila visoka očekivanja. Dupkom puni Lisinski ispratio je Portera i njegov bend dugim pljeskom, nagrađujući njegovu vjernost tradiciji i istovremenu lakoću obraćanja širokoj publici te istodobno potvrđujući da jazz u Zagrebu, kada se izvodi s jasnoćom, emocijom i mjerom, itekako ima svoje mjesto u velikim dvoranama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....