Kad se u travnju prošle godine, nakon 12 godina studijskog zatišja, konačno pojavio novi singl norveškog folk pop dua Kings of Convenience Rocky Trail, jedan je YouTube komentator napisao: "Upravo kad ih je svijet najviše trebao, oni su se vratili".
Komentar s uvjerljivo najviše lajkova ispod te pjesme lijepo sažima ono što su mnogi pomislili. Iscrpljeni pandemijom, lockdownom, ružnim vijestima koje ne prestaju pristizati, zahtjevima i izazovima suvremenog života koji su se nekako neopazice intenzivirali nova pjesma nekoć omiljenog benda došla je kao melem, istovremeno povratak u neku sretniju prošlost, ali i tračak nade da sve još uvijek može biti okej. Dok postoje takve pjesme, sve još uvijek može biti okej.
Pjesma je zvučala točno onako kako smo priželjkivali, onako kako smo od benda i naviknuli. Nježna ljubavna pjesma kroz čiju se gustu melankoliju ipak probija tračak optimizma. Ništa neobično, upravo na takvim pjesmama je ovaj bend i izgradio ime. Kad su 2001. stupili na scenu s programatski nazvanim albumom "Quiet is the new Loud", kritičari su ih odmah usporedili s Belle&Sebastian (zbog te kombinacije radosti i nujnosti u zvuku) i Simonom & Garfunkelom (zbog savršene harmonije dva muška glasa) i te obje usporedbe su bile savršeno točne. Akustične gitare, nježnost, osjećajnost i moć koja proizlazi iz utišanosti – to su bili aduti novih heroja koji su zajahali tiši, akustičarski val koji je početkom nultih polako počeo nadvladavati bučne gitarske devedesete.
Bend je ustvari duo kojeg čine Eirik Glambek Bøe i Erlend Øye, a s potonjim smo i razgovarali uoči premijernog nastupa benda u Hrvatskoj, na šibenskoj Tvrđavi sv. Mihovila. Zanimljivo je da smo razgovarali preko WhatsAppa, slali smo jedan drugome glasovne poruke, pa sam na momente imao dojam da razgovaram sa svojim starim prijateljem koji živi na drugom kontinentu i s kojim gotovo isključivo tako komuniciram. Ništa neobično, jer Øye jest takav sugovornik, prijateljski raspoložen, topao i prisutan, lako se uvuče pod kožu. Baš poput njegovih pjesama.
Na pitanje zašto ih nije bio toliko dugo odgovara da je vrijeme, ustvari, nekako samo proletjelo. "Nakon prethodnog albuma četiri smo godine bili na turneji, a to nije pravo vrijeme za pisanje novih pjesama. Onda smo polako skupljali pjesme, kanili ih snimati, ali meni je sve to malo dosadilo, želio sam se odmaknuti i posvetiti se svojim drugim glazbenim projektima. Rekao sam Eiriku da mi treba pauza i odmak. Tu su obojici krenuli i privatni problemi, stigao je i cCovid pa se sve dodatno oduljilo, a kad se već činilo da od novih pjesama neće biti ništa, javila nam se stara suradnica Leslie Feist i praktički nas pogurala prema tome da snimimo nove pjesme", objašnjava Erlend.
Sreća je da se to dogodilo, jer novi album je jednako dobar kao i oni koji su ih proslavili. Možda i bolji, zaokruženiji.
No, osjeti se da su privatne poteškoće, obiteljske, ljubavne i razne druge, ostavile traga. Da, naravno, tuga i bol mogu biti inspirativni za umjetnost, no čovjek bi nekad možda radije živio bez boli pa bio manje kreativan.
"Da bi uopće došlo do pjesama, stvari se moraju događati. Loše i komplicirane životne situacije daju ti materijal za pisanje, ali te isto tako tjeraju da uzmeš gitaru u ruke i pokušaš ih razriješiti na taj način", govori Erlend kojeg potom pitam o tom čudesnom spoju melankolije i optimizma kojim su njegove pjesme bogato natopljene.
"Optimizam u mojim pjesmama dolazi iz činjenice da su one nadahnute nekim tužnim događajem, nekom za mene kompliciranom situacijom. Kad to teško ili izazovno iskustvo pretvaram u pjesmu, to je za mene čisti optimizam: činjenica da iz nečega tegobnog nastaje nešto prekrasno."
Pisanje (pop) pjesama je svakako zanat, ali je i umjetnost. Različiti autori imaju različite pristupe stvaranju, neki odmah znaju što pjesmom žele postići i pritišću je u tom, željenom smjeru, a drugi joj puštaju da diše i da ih odvede onamo kamo sama želi.
"Kad dobijem ideju za pjesmu, moram raditi jako, jako brzo ako želim dopustiti pjesmi da me odvede kamo ona želi jer se taj prozorčić inspiracije brzo zatvori. Slično je kada želiš snimiti pjesmu s ljudima koji je još ne znaju, s drugim muzičarima. Obično je bolje prezentirati im pjesmu i snimiti je brzo, za par dana, a ne malo pomalo jer previše petljanja i razmišljanja može uništiti stvar. Ako previše koristiš svoj jutarnji mozak, ili svoj popodnevni mozak, teško da će se dogoditi magija", govori Erlend i dodaje da on i Eirik provode mnogo vremena u studiju i da zato njihovi albumi izlaze u tako sporom ritmu "Obično snimimo pjesmu u jednom studiju, s jednim ton-majstorom, ali onda to isto snimimo drugdje, s drugim čovjekom. Samo da vidimo možemo li barem neki dio pjesme dobiti u boljoj verziji. Ono što nam uzima najviše vremena je to što u nekom času izgubimo objektivnost i više ne znamo što nam se sviđa i što želimo s njom i onda nema druge nego je pustiti, ne slušati je mjesecima. Tek s vremenskim odmakom možemo shvatiti što funkcionira, a što ne. Najčešće snimamo s dvije akustične gitare i naša dva glasa, a poslije možda nešto dodamo. Čisto da pomognemo snimci ondje gdje joj je pomoć potrebna. Stvar je u tome da mi sve snimamo uživo. Ono što čujete smo zaista nas dvojica kako sviramo i pjevamo u isto vrijeme. To znači da ne mora cijela snimka biti jednako uspješna. Nekad je prva minuta sjajna, a druga baš i ne. Onda na toj drugoj minuti moramo nešto dodati kako bismo je popravili, kako bismo joj dali ono što joj nedostaje."
Procesi bendovskog rada na pjesmama nerijetko su komplicirani, ali rad u duetu može biti još i kompliciraniji. Iako ih veže dugogodišnje prijateljstvo, ne mora uvijek biti ugodno kad ti druga strana odbije neku zamisao koju si smatrao briljantnom. Ipak, Erlend kaže: "Ne radimo više mnogo pjesama zajedno budući da sada živimo u različitim mjestima, više nismo blizu. Na prvom albumu smo zajedno napisali možda šest ili sedam pjesama, a sad i jedan i drugi dolazimo s razrađenim idejama, s pjesmama koje smo već samostalno doveli do neke prilično daleke faze prije nego što je ovaj drugi ima priliku čuti. I to nije lako, neke ideje voliš više nego druge i teže ti ih se odreći. No, sama ideja bivanja u ovome bendu je da se koncentriramo na one stvari oko kojih se slažemo, trudimo se što manje razmišljati o onima u kojima nismo do kraja suglasni", smije se Erlend.
Kings of Convenience bend su čvrstog i jasnog koncepta. To s jedne strane može biti sputavajuće, jer se umjetnik mora kretati unutar granica koje si je sam postavio, ali možda može biti i oslobađajuće jer se moraju uprijeti sve kreativne snage kako bi se nadrasla ta samonametnuta ograničenja.
"Nas dvojica smo si oduvijek govorili da ograničenja mogu i moraju biti stimulirajuća. Kreativnost neće potaknuti spoznaja da možeš raditi bilo što, ali kad ti netko kaže – okej, ovo je tvoj kutak, što u njemu možeš postići? – to itekako stimulirajuće djeluje na kreativnost! Isti je problem sa svakim bendom. Prvo se moraš potruditi i pronaći vlastiti zvuk, pronaći nešto što te definira kao bend. I jednom kad to pronađeš, kao da to samo po sebi nije dovoljno teško, onda moraš iz albuma u album činiti nove stvari u tom formatu koji si pronašao. Ali silno je dobro kad to uspiješ jer ljude to veseli. Oni žele čuti ono što su navikli, ali novo; nove pjesme u tom istom stilu, u istom zvuku gitare, otpjevane istim glasovima…"
Onima koji su imali dovoljno sreće da je otkriju na vrijeme, glazba ovog sjajnog benda umnogome je odredila dvijetisućite. Budemo li svi zajedno imali dovoljno sreće, njihove nove pjesme mogle bi nam odrediti ili hajde, barem uljepšati, desetljeće u kojem trenutačno jesmo. Možda to zaista jest tek eskapizam, ali uz njihove gitare i, kako sami kažu na jednoj predivnoj, amblematskoj staroj pjesmi Homesick – two soft voices blended in perfection – svijet se zbilja može učiniti kao mrvicu prihvatljivije mjesto. Neka novo, ljepše i mirnije doba započne 16. rujna u Šibeniku, a onda neka se i nastavi tako. Uz Kings of Convenience lako je povjerovati da je to zaista moguće.