Kad je udario najjači petrinjski potres, imao sam sreću zateći se u autu u zagrebačkom Vrapču pa me samo zaljuljalo, a onda slušati kako se kolegica Dubravka Družijanec Ricijaš promptno snašla te svoju emisiju "Konvoj" (utorkom na HR2) "odvozila" tako da smo u svakom trenu dobivali pravodobne informacije i mnogo više od toga. Najstariji elektronski medij tog se dana još jednom pokazao najbržim i najinformativnijim, barem kad njime "upravlja" iskusna novinarka poput kolegice Dubravke. Nažalost, komercijalne radijske postaje toga su utorka bile debelo ispod visine zadatka, odnosno stupidno stereotipne kao i inače.
Igrom slučaja cijelog sam se tog prosinca bavio radijem, koji mi kao medij u kojem sam također djelovao i danas nedostaje, ali ne intenzivnim slušanjem priglupo formatiranih radijskih postaja nego niza od 100 radijskih emisija koje je Bob Dylan pod nazivom "Theme Time Radio Hour", zajedno s podjednako važnim producentom i diskofilom Eddiejem Gorodetskyjem, snimio od 2006. do 2009. godine za američki satelitski radio Sirius XM. Reprize tih 100 emisija, raspodijeljenih u tri sezone, išle su do 2013. godine, a da ne ostanu izgubljene u nepovratnoj prošlosti etera, sačuvane su i objavljene za slušanje na web stranici www.themetimeradio.com. U međuvremenu diskografska kuća Chrome Dreams objavila je četiri dvostruka CD-a s 208 pjesama od cca 1600 skladbi koliko ih je Dylan odabrao za emitiranje iz fonoteke Eddieja Gorodestkyja s više od 10.000 LP i CD albuma te 140.000 digitalnih snimaka. Dylan je u jesen prošle godine snimio i novi dvosatni "Theme Time Radio Hour" specijal pod nazivom "Whiskey" pa mi je to bio izravan povod za preslušavanje dijela njegovih emisija.
Kao što naslov tog radijskog serijala sugerira, Dylan je svaku emisiju koncipirao tematski, a onda odabirom skladbi i popratnim tekstom u perfektnoj Gorodestkyjevoj produkciji, koja ostavlja utisak da nije unaprijed snimljena nego da ide uživo, svaku temu maestralno obradio. "Vrijeme", "Majke", "Zatvor", "Kava", "Vjenčanje", "Automobili", "Vrag", "Psi", "Biblija", "Smijeh", "Cipele", "Vlakovi", "Oružje", "New York", "California", "Pušenje", "Snovi", "Hodanje", "Liječnici", "Krv", "Rat", "Voće", "Rad", "Ludilo" i "Sreća" samo su neke od tema o kojima je Dylan iskazao ne samo zavidnu razinu znanja, humora, filozofskih promišljanja i povijesnih činjenica nego i oduševljavao odabirom i poznavanjem "starinske" glazbe te načinom na koji je vodio emisije i uvlačio slušatelje u priču, držeći ih znatiželjnim da čuju što će iduće pustiti i dajući dubinski uvid u persone glazbenika čije je pjesme zavrtio. Svaku emisiju najavljuje ženski glas uz popratno sazvučje koji slušatelja uvodi u temu, gotovo kao u radijsku dramu, da bi nakon nje Bob Dylan pod egidom "themes, dreams and schemes" započeo priču kao "kurator, edukator, filozof i komedijaš" jedinstvenog radijskog "putovanja kroz glazbenu historiju".
I ne samo glazbenu, jer oduševljava koliko pametnih stvari možete naučiti od Dylana o svakoj od tema kojima se pozabavio u tih stotinjak emisija. Eto, u nedavno emitiranom specijalu "Whiskey", koji je glasom i glasovirom najavila Diana Krall, možete saznati i ponešto o povijesti te legalnoj i ilegalnoj proizvodnji tog pića, receptima za koktele, razlikama između burbona, skoča i viskija te štošta drugoga. Primjerice, jeste li znali da je 15. siječnja 1919. godine dva i pol milijuna galona melase poteklo ulicama bostonskog North Enda nakon eksplozije jednog od tankova za proizvodnju ruma? "Ljudi kažu 'spor poput melase', no 40 stopa visoki val melase poplavio je ulice Bostona brzinom od 35 milja na sat, usmrtivši 21 čovjeka. Neki se kunu da i danas u svojim podrumima osjete taj miris", priča Dylan intrigantnu storiju o toj industrijskoj havariji, upozoravajući da se melasa ne koristi u proizvodnji viskija, ali da mu je ta nesreća ipak povod da pusti djelić stare country pjesme "I'm Drowning In A River Of Whiskey" Johnnyja Busha, zvanog "Country Caruso". S obzirom na životni stil, zaključuje Dylan tu storiju, "Johnny Bush je plivao u rijeci viskija i preživio da nam ispriča tu priču, a evo i njegovog lojalnog prijatelja Willieja Nelsona da nam kaže nešto o tome uz svoju verziju te pjesme, "Whiskey River".
Zgodno je ispalo i kad je u istoj emisiji zavrtio "Whiskey Sununu Odia" Edmunda Tagoea i Franka Essiena koju su za londonsku etiketu Zonophone ta dvojica glazbenika iz Gane, kao useljenici u Englesku, snimili 20-ih godina 20. stoljeća. "Istini za volju, Zonophone je pokušavao stopiti afričke glazbene stilove s europskim i američkim pjesmama kako bi dobacio do više mušterija. Ta je etiketa bila poput Davida Byrnea prije Davida Byrnea. Viski je jedina riječ koju razumijem u pjesmi "Whiskey Sununu Odia", otpjevanoj na jeziku Ga iz regije oko Accre, glavnog grada Ghane, ali ponekad ne trebate razumjeti riječi da shvatite smisao pjesme", zaključuje Dylan storiju o Edmundu Tagoeu i Franku Eissenu koje se već prije stotinu godina moglo nazivati world music glazbenicima. Ovaj prostor je prekratak da nanižem više takvih fascinantnih priča ispričanih uz pjesme koje je Dylan zavrtio samo u toj emisiji, proizvedenoj nakon što je ušao u posao s dvojicom destilera koji su s njime destilirali viski i bourbon pod imenom "Heaven's Door", a kamoli da čupkam stotine i stotine takvih bisera iz drugih.
Poput onog iz emisije "California" u kojoj nam je dao savjet zlata vrijedan i za situaciju nakon potresa izazvanima pucanjem kašinskog pa onda i pokupskog rasjeda. "Mnogo je potresa u Kaliforniji pa ako osjetite podrhtavanje tla, gledajte da učinite dvije stvari: prvo stanite pod štok, a potom i budite sigurni da vam je štok u Clevelandu", mudro i duhovito zbori Dylan. U Hrvatskoj bi ta preporuka glasila: "Ako osjetite potres u Zagrebu, stanite pod štok i gledajte da je taj štok u Puli". A dopalo mi se i kako je na e-mail pitanje jednog slušatelja, "zašto vrti samo stare pjesme", nonšalantno odgovorio "da vrti i nove, ali starijih je puno više pa ih zato više i vrti". Rekao bih i da su stare pjesme često bolje, zabavnije, pametnije, ukusnije pa i luđe od novih, ali poanta nije u takvoj historijskoj distinkciji nego u tome da Dylan iz prošlosti američke blues, folk, country, jazz, rhythm & blues, soul, rock & roll, reggae i razne druge glazbe izvlači svu silu nepoznatih ili manje poznatih izvođača i njihovih pjesama, najavljenih poučnim prilozima.
Poznajem podosta glazbe koju vrti Dylan, ali masu pjesama iz njegovih emisija nisam ranije čuo, kao ni neke od "starih i zaboravljenih" izvođača koje je na svoj način učinio "novim i nezaboravnim", čineći putovanje u glazbenu prošlost zanimljivije od predstavljanja današnje glazbe. Njegovo rašpav glas je neodoljiv, artikulacija savršena, ležernost pred radijskim mikrofonom zadivljujuća, a "Theme Time Radio Hour" emisije toliko su autorski i produkcijski perfektne da bi ih trebalo puštati kao lekciju svim radijskim urednicima, voditeljima i DJ-ima u Hrvatskoj i diljem svijeta. Radijski serijal "London Calling" kojeg je za BBC World Service svojedobno snimao Joe Strummer je bio sjajan, kao i postojeći "Little Steven's Underground Garage" Stevena Van Zandta za Sirius XM (ujedno na i na www.undergroundgarage.com), a jako su dobri i Tom Robinson, Don Letts i Cerys Matthews čije emisije, također kao glazbenika u ulozi radijskih DJ-a, možete slušati na BBC 6.
Ipak, Dylanov "Theme Time Radio Hour" je vrh radijske produkcije u ovom stoljeću, a do sličnog je zaključka u Wall Street Journalu došao i kritičar i dramatičar Terry Teachout: "Slušanje emisija 'Theme Time Radio Hour' je poput ponovnog otkrivanja glazbenih avantura kakve su radijski DJ-i staroga kova i snažne osobnosti nudili u danima prije negoli su postaje svoje financije zakucali uz rigidne Top 40 playliste i time radiju oduzeli zabavnost". Stoga, pođite na www.themetimeradio.com i otkrijte uzbudljivost radija kakav je nekoć bio, uživajući u glazbi koju je odabrao i prezentirao Bob Dylan u svojstvu osebujnog radijskog autora i DJ-a, odnosno u ulozi u kakvoj ga niste upoznali kao kantautora, pjesnika, pjevača, glazbenika, pisca, glumca i slikara.