Koncertno izvođenje opera baš i nema previše smisla, osim onih najpoznatijih koje publika poznaje pa dolazi po iksti put slušati poznato. Opera ima svoje zakonitosti i pravila, scenu i mizanscenu primjerice koje su joj sastavni dio ako ni zbog čega drugog a ono da bi se prepoznalo o čemu je riječ.
Desilo se to i operi "Oganj" Blagoja Berse čijom su koncertnom izvedbom u Lisinskom 18. siječnja Hrvatska radiotelevizija i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu obilježili 150. obljetnicu rođenja i 90. smrti skladatelja. Rođendan malo prekasno jer je obljetnička godina upravo prošla. "Oganj" je praizveden 1911., nakon toga izvođen još nekoliko puta, zadnji put scenski 2003.u Zagrebu. Dočekana s odličnim kritikama nakon praizvedbe, prva od dviju Bersinih opera (i dalje mislim da je " Postolar iz Delfta" dramaturški bolje djelo), danas je prvenstveno dokument vremena tada siromašnog stanja hrvatske opere. U ono vrijeme za nas je bila odmak od Lisinskog i Zajca, danas pak kao artefakt opernoga vremena koje je u Bersino doba već daleko odmaklo (Puccini, R. Strauss...).
Dakle " Oganj" s razvučenim libretom izvornika na njemačkom jeziku (ova izvedba imala je na sreću prijevod), dramaturški križanac tragične obiteljske teme sa sretnim krajem, nije djelo koje bi danas repertoarno zadržalo veću pozornost publike. Znalcima je nedvojbeni dokaz Bersine profesionalne glazbene izobrazbe iako je u drugim formama, simfonijskoj glazbi s antologijskim "Sunčanim poljima", a pogotovo u vokalnim i glasovirskim minijaturama, autorski mnogo zanimljiviji. Ova izvedba kojom je ravnao Aleksandar Marković imat će vrijednost kao trajna snimka s pojačanim mješovitim i povećim dječjim zborom (ne znam pripada li ta količina zvuka izvorniku?), s orkestrom mjestimično wagnerijanskoga uzorka i s redom vrsnim solistima koje je predvodila izvrsna Valentina Fijačko Kobić, uz Stjepana Franetovića, Ljubomira Puškarica, Luciana Batinića, Sinišu Hapača i Sinišu Štroka.
