U Parizu je u 95. godini preminuo Ivo Malec, istaknuti, kako je sam govorio, hrvatsko-francuski skladatelj, pedagog i dirigent.
Naša šira javnost pobliže je čula za Maleca 2013. godine kada je odbio primiti nagradu “Vladimir Nazor”.
Obrazložio je to navodnim dugogodišnjim prešućivanjem svoga lika i djela u Hrvatskoj te prekasnom zahvalom za umjetničke zasluge. Ogorčenje baš i nije bilo utemeljeno jer je Ivo Malec dobio Nagradu grada Zagreba još 1957., na Muzičkom biennalu Zagreb tijekom godina izvedene su mu 33 skladbe, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu praizvedeni su baleti “Makete” i “Lied” s njegovom glazbom, a izvedba glazbenog plakata “Victor Hugo - Sam protiv svih” uslijedila je samo godinu dana nakon praizvedbe u Avignonu 1971. Skladba “Actour” izvedena je na Dubrovačkim ljetnim igrama, a u Zagrebu je imao nekoliko autorskih koncerata u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja kojega je bio član, kao i svoj Dan u dvorani Lisinski 1985. uz izložbu crteža i izravne prijenose koncerta na televiziji i radiju. Jedna od zadnjih veza s domovinom bilo je Natjecanje New Note Samoborskih glazbenih večeri 2012. kojega je bio Predsjednik. Nije dakle bio prešućivan, možda manje prisutan nego što je to želio, a svakako manje slavljen nego što je to bio u Francuskoj, svojoj drugoj domovini u kojoj je živio 60 godina i bio njezin državljanin.
Neodgovori i tišine
Zašto je uopće taj rođeni Zagrepčanin koji je na ovdašnjoj Muzičkoj akademiji primio glazbena znanja od tada najboljih profesora Mila Cipre i Fridricha Zauna te kraće vrijeme bio ravnatelj Opere u Rijeci i ubirao prve autorske uspjehe otišao u Francusku?
Neobičan odnos s glazbenom sredinom u domovini zacijelo neće biti nikad razjašnjen do kraja s obzirom na mnoge nepotvrđene ili upravo prešućene podatke s obiju strana, njegove i zagrebačke.
U tv emisiji urednice muzikologinje Seadete Midžić, koja ga je dobro poznavala, 1985., pomalo pitijski je o tome govorio:
“Otišao sam jer nije bilo odgovora na moj problem, mislim muzičko-socijalnog odgovora. I kada se nakupilo tog neodgovora, te tišine, onda naravno nije bilo rješenja za mene. No tog kulturnog ili kulturološkog okruženja čovjek se, naravno, nikad ne riješi. Nosi ga.To je vjerojatno ono što u sredini u kojoj sada živim i u čiji krug i vrijeme pripadaju sada moje muzike, čini da one imaju još jednu dimenziju i da su nešto drukčije. To je pretpostavljam taj moj korijen, to je moje disanje drukčijim ritmom nego što je ritam ljudi s kojima živim... Govorim o razlici osobne linije koja ukazuje na proturječnosti a ne vrijeđa trenutke.”
U Pariz, gdje se stalno nastanio, otišao je 1959. na poziv književnika i prijatelja Radovana Ivšića koji je htio da mu Malec sklada glazbu za njegova Gordogana na tamošnjem radiju.
Družina mladih
Ivšić mu je bio i suistomišljenik već u Zagrebu, gdje se od 1940. do 1946. okupljala Družina mladih, svojevrsni naš kazališni fenomen o kojem se sve donedavno malo znalo, a u kojoj su sudjelovali i Mladen Škiljan, Mladen Raukar i još nekoliko umjetnika intelektualaca na čelu s Vladom Habunekom.
Ivšić je dakle bio inicijator sudbonosne odluke koja je vrlo brzo rezultirala i usavršavanjem kod Oliviera Messiaena, ali i pristupom Istraživačkoj skupini za konkretnu glazbu Pierrea Schaeffera koja mu je otvorila jedan novi svijet glazbe, glazbe eksperimenta i novih zvukovnih mogućnosti. Slijedila je bogata autorska karijera u kojoj se bavio starim i novim skladateljskim alatima, upoznavao elektroakustične mogućnosti glazbe, a djela su mu izvodili prestižni orkestri i solisti diljem svijeta.
Od 1972. do 1990. ostvario je i uspješnu pedagošku karijeru na pariškom Konzervatoriju. Mnogo je Malecove glazbe zabilježeno snimkama i na nosačima zvuka za koje je dobio čak pet puta prestižnu nagradu Grand Prix du Disque.
Bio je i jedan od umjetnika koji su primili mnoga francuska odličja, među ostalim Chevalier dans l L’ordre national de la Légion d’honneur, Commandeur dans l L’ordre des Arts et des Lettres, Prix de l’Académie des Beaux-Arts i dr.
Iz bogata i raznolikog opusa, osim već spomenutih djela, treba možda izdvojiti vrlo ranu skladbu Mala barokna suita, Radovanove pjesme na tekstove Ivšićevih pjesama iz zbirke “Tanke”, Epistolu (M. Marulić), Luminu, Cantate pour elle, Koncert za violončelo... ali i dragocjen doprinos scenskoj glazbi za mnoge zagrebačke dramske predstave u kojima je surađivao s najboljima poput Branka Gavelle, Koste Spaića, Dine Radojevića, Mladena Škiljana, Vlade Habuneka...
Velika miksaža
Fenomenološki trag preplitanja glazbe i riječi, glazbe i kazališta, ulančanost poticaja od tradicije do avangarde njegova vremena možda je najbolje opisao muzikolog i skladatelj Martial Robert, autor najpotpunije studije o Malecu iz 2005., prepoznavši ga kao “čovjeka dvaju svjetova, nositelja dviju tradicija - one srednoeuropske koju donosi iz Hrvatske i one elektroakustičke koju razvija i bitno obogaćuje prenoseći elektroakustičke tehnike i iskustva na instrumentalnu glazbu, ali i instrumentalni svijet glazbe u novootkriveni elektroakustički svemir...
Disciplinirano meandriranje prema takovoj ‘velikoj miksaži’ koje se ubrzo kristaliziralo kao autentičan i prepoznatljiv stil nošen snažnom i jasnom gestom, začeto je u iznenađujućem spoju solidnog naslijeđa tradicionalne kulture u Zagrebu s frankofilskim avangardnim teatarskim iskorakom ‘Compagnie des jeunes’ - Družine mladih.”
Kompleksnost opusa Ive Maleca valja tražiti i u radoznalosti njegova doba za Novim u glazbi sredinom 20. stoljeća koje je kao niti jedno prije nudilo brojne mogućnosti i preobrazbe autorskih zamisli.
Glazbena sloboda osvajala se na mnogo načina. Pa tako i ona Milka Kelemena i Ive Maleca koji su preminuli relativno brzo jedan za drugim. Neporeciva je istina da su njih dvojica, bitno različiti kao ljudi i kao skladatelji, na polju svjetske suvremene glazbe kao autori potekli iz ove sredine najviše postigli.
Njihovim odlaskom završava jedno iznimno uzbudljivo i plodno razdoblje nekadašnje hrvatske glazbene avangarde.