Royal Philharmonic Orchestra

Kraljevska filharmonija svira kraljevski! Omiljeni ciklus nije mogao započeti bolje, nismo željeli izaći van dvorane

Kraljevski filharmonijski orkestar u Lisinskom

 Matija Djanjesic/Cropix
Nikome se nije izlazilo iz dvorane Vatroslava Lisinskog, ni publici, a činilo se ni glazbenicima. No, svemu lijepom jednom dođe kraj

Vjerojatno ćemo svi koji pišemo početi istom rečenicom: Kraljevska filharmonija svira kraljevski! Omiljeni ciklus Lisinski subotom nije mogao početi bolje. Royal Philharmonic Orchestra, pijanist Simon Trpčeski i dirigent Vasilij Petrenko ukazali su se kao trio fantasticus okupljen publici za ugodu onih najljepših osjećaja, koji samo glazba može izazvati. Kao da su stigli iz nekog paralelnog glazbenog svemira i okupali nas čarobnim zvukom orkestra, divnim glasoviračem i dirigentom toliko osebujnim da ga se moralo gledati svake sekunde. Svi s popudbinom velikih svjetskih zvijezda.

Stigli su s klasičnim programom, jer to je Kraljevskom filharmonijskom orkestru temeljna zadaća, no kao da smo poznate skladbe Sergeja Prokofjeva, Edvarda Griega i Jeana Sibeliusa slušali prvi put. Moj je dojam bio da " Klasičnu" simfoniju Prokofjeva izvode vilenjaci. Takvu mrežu najfinije tkane glazbene paučine doista još nisam čula. Hitrina tempa, skokovita dinamika u akcentima i upravo nevjerojatna pianissima violina na početku drugoga stavka pod slikovitim rukama, stalno pokretnoj glavi, gibanju cijeloga tijela Petrenka otvorili su dveri još većoj raskoši zvuka i interpretacija.

Makedonski pijanist Simon Trpčeski vezan dugom suradnjom s ovim orkestrom, odlučio se za jedan od najtežih i najdelikatnijih glasovirskih koncerata - onaj Norvežanina Griega u a-molu op. 16. Divna sjevernjačka romantika prohujala je u trenu pod nevjerojatno hitrim prstima u zanosnom tumačenju solista i stalnom dosluhu s orkestrom kao ravnopravnim partnerom. Trpčeski je veliki pijanist, a Petrenko savršeni ekvilibrist na tananoj, a čvrstoj žici zajedništva.

U drugom dijelu čekala je i njega i orkestar baš teška zadaća, Druga simfonija u D- duru op. 43 Finca Sibeliusa. Ponekad je glazbu tog još premalo izvođenog autora teško dovesti do vrhunca koji može zapaliti auditorij. Pažljivim kretanjem kroz misaoni gustiš Sibeliusove glazbe, često biografske naravi, Petrenko je orkestar doveo do himničkog finala prepunog snage i energije. A dotle je i energija publike toliko narasla da je od orkestra, kao i od Trpčeskog, izmamila po dva dodatka. Nikome se nije izlazilo iz dvorane, ni publici, a činilo se ni glazbenicima. No, svemu lijepom jednom dođe kraj, pa tako i ovom kraljevskom koncertu. Mobiteli nisu bili ugašeni, nego utišani. I čuli su se. No, to nikome nije smetalo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. svibanj 2024 18:42