Prije dvjje i pol godine preporučio sam vam nastupni album "Walk Trough Fire" Yolande Quartey, Bristolke na privremenom radu u Nashvilleu, također u produkciji Dana Auerbacha iz The Black Keysa, a naročito ako vam se dopada glazba pjevačica poput Dusty Springfield, Roberte Flack, Ette James, Gladys Knight i Mary Wells. Yola, kako joj glasi umjetničko ime, nekoliko je godina doslovce stajala iza Roberta Del Naye, jer je bila prateća pjevačica bristolske trip-hop institucije Massive Attack, no doista bi bila šteta da je cijelu pjevačku karijeru utrošila na taj, sporedan način.
Postoji jedan zanimljiv film o pratećim pjevačicama, mislim da se zove "Dva metra do slave" ili tako nekako.
Yola je odlučila "prijeći ta dva metra", koja za mnoge prateće pjevačice ostaju put koji nikada nisu uspjele prevaliti, ali tek nakon sprovoda "klinički psihopatskoj" majci 2013. godine.
Shvatila je da je došao taj "sad ili nikad" trenutak. Šest godina poslije "Walk Through Fire" nije rušio rekorde prodaje ili na duži rok visoko dobacio do gornjeg doma top lista, ali je Yoli donio čak četiri Grammy nominacije. Možda još nije basnoslovno bogata, slavna ili popularna, no odluka da izađe iz sjene Roberta Del Naye i postane štićenica Dana Auerbacha, koji iskazuje i zavidan sluh i njuh lovca na pjevačke talente, pokazala se opravdanom.
Izvan struje
Ako je "Walk Through Fire" bio tipičan retro-soul album, "Stand For Myself", koliko srodan, toliko i drugačiji, krasan je komad blago i decentno moderniziranog soula mjestimice procijepljenog countryjem, Laurel Canyon folk-rockom, americanom, doo-wopom, gospelom, ali i discom.
Ako je "Walk Through Fire" mogao doći iz 60-ih, tako je "Stand For Myself" mogao doći iz 70-ih, no za oba je albuma jasno i da su snimljena danas, baš kao u slučaju druge Auerbachove štićenice, također predivne soul i folk pjevačice Valerie June ili u slučaju tri albuma teksaškog rhythm & blues pjevača Leona Bridgesa, kao i u slučaju engleskog kantautora Michalea Kiwanuke.
Spomenuti nisu dominantna struja među crnoputim pjevačima i pjevačicama, ali raduje da je sve više takvih, a čije glasove i pjevačke tehnike možemo uspoređivati s najvećim afro-američkim rhythm & blues, soul i funk pjevačicama i pjevačima iz 50-ih, 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća. Nije stoga čudno da je glumila Sister Rosettu Thorpe u filmu "Elvis" Baza Luhrmana čija je premijera, baš poput Yolinih koncerata, pomaknuta iz zime 2021. u lipanj 2022. godine.
Koliko je teško opisati lakoću kojom Yola pjeva i zavlači se pod kožu slušatelja, toliko je jednostavno pojmiti je, a nemoguće ne diviti joj se i ne ostati trajno impresioniran njome. Njezine pjesme, koje sama piše poučena grokim životnim iskustvima koje su je natjerale da "prođe kroz vatru" i "zauzme se za sebe", klize poput toplog noža kroz već omekšani putar, njezina iskrenost je razoružavajuća, a pjevanje usporedivo i s lakoćom kojom je Aretha Franklin zakucavala soul ili Donna Summer disco hitove.
Posrijedi je i iskanje nade u vremenu u kojem sve više ljudi traži tračak svjetla na kraju dešperatno dugog tunela života oštećenog neizvjesnošću, nesigurnošću, pomanjkanjem šansi i dokinućem života kakvog smo navikli živjeti.
Pjevačica bez premca
Umjesto da se začahuri ili pokrije dekicom preko glave, Yola pjeva zašto je odlučila boriti se, unatoč svim nedaćama koje su je snašle i svim predrasudama, uključivši i rasizam o kojem ne docira nego ga poništava pjesmama i glasom koje valja čuvati poput nacionalnog blaga proisteklog iz bogatstva rasnih i inih različitosti ispod kojih smo, baš kao ispod kože ove ili one boje, svi jednako krvavi, ranjivi i čovječni, ako to želimo biti.
Uvodna "Barely Alive" s tugaljivim orguljama ocrtava odakle je Yola krenula, a naslovna skaldba "Stand For Myself", ujedno i posljednja, veliko je finale čudesnog albuma pjevačice i kantautorice kakvoj je teško naći premca na današnjoj glazbenoj sceni,
Gotovo da bih svim pjevačicama ovog svijeta preporučio Yolu kao učiteljicu pjevanja, ali i životne upornosti i snage koju nam valja tražiti u sebi, čak i kad šanse za uspjeh nisu velike.