YOLANDA QUARTEY YOLE

Krasan komad decentno moderniziranog soula koji kao da je došao iz 70-ih

Yolanda Quartey
 Davide Merli/Alamy/Alamy/Profimedia
Koliko je teško opisati lakoću kojom Yola pjeva, toliko je jednostavno pojmiti je, a nemoguće ne diviti joj se

Prije dvjje i pol godine preporučio sam vam nastupni album "Walk Trough Fire" Yolande Quartey, Bristolke na privremenom radu u Nashvilleu, također u produkciji Dana Auerbacha iz The Black Keysa, a naročito ako vam se dopada glazba pjevačica poput Dusty Springfield, Roberte Flack, Ette James, Gladys Knight i Mary Wells. Yola, kako joj glasi umjetničko ime, nekoliko je godina doslovce stajala iza Roberta Del Naye, jer je bila prateća pjevačica bristolske trip-hop institucije Massive Attack, no doista bi bila šteta da je cijelu pjevačku karijeru utrošila na taj, sporedan način.

Postoji jedan zanimljiv film o pratećim pjevačicama, mislim da se zove "Dva metra do slave" ili tako nekako.

Yola je odlučila "prijeći ta dva metra", koja za mnoge prateće pjevačice ostaju put koji nikada nisu uspjele prevaliti, ali tek nakon sprovoda "klinički psihopatskoj" majci 2013. godine.

Shvatila je da je došao taj "sad ili nikad" trenutak. Šest godina poslije "Walk Through Fire" nije rušio rekorde prodaje ili na duži rok visoko dobacio do gornjeg doma top lista, ali je Yoli donio čak četiri Grammy nominacije. Možda još nije basnoslovno bogata, slavna ili popularna, no odluka da izađe iz sjene Roberta Del Naye i postane štićenica Dana Auerbacha, koji iskazuje i zavidan sluh i njuh lovca na pjevačke talente, pokazala se opravdanom.

Izvan struje

Ako je "Walk Through Fire" bio tipičan retro-soul album, "Stand For Myself", koliko srodan, toliko i drugačiji, krasan je komad blago i decentno moderniziranog soula mjestimice procijepljenog countryjem, Laurel Canyon folk-rockom, americanom, doo-wopom, gospelom, ali i discom.

Ako je "Walk Through Fire" mogao doći iz 60-ih, tako je "Stand For Myself" mogao doći iz 70-ih, no za oba je albuma jasno i da su snimljena danas, baš kao u slučaju druge Auerbachove štićenice, također predivne soul i folk pjevačice Valerie June ili u slučaju tri albuma teksaškog rhythm & blues pjevača Leona Bridgesa, kao i u slučaju engleskog kantautora Michalea Kiwanuke.

Spomenuti nisu dominantna struja među crnoputim pjevačima i pjevačicama, ali raduje da je sve više takvih, a čije glasove i pjevačke tehnike možemo uspoređivati s najvećim afro-američkim rhythm & blues, soul i funk pjevačicama i pjevačima iz 50-ih, 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća. Nije stoga čudno da je glumila Sister Rosettu Thorpe u filmu "Elvis" Baza Luhrmana čija je premijera, baš poput Yolinih koncerata, pomaknuta iz zime 2021. u lipanj 2022. godine.

Koliko je teško opisati lakoću kojom Yola pjeva i zavlači se pod kožu slušatelja, toliko je jednostavno pojmiti je, a nemoguće ne diviti joj se i ne ostati trajno impresioniran njome. Njezine pjesme, koje sama piše poučena grokim životnim iskustvima koje su je natjerale da "prođe kroz vatru" i "zauzme se za sebe", klize poput toplog noža kroz već omekšani putar, njezina iskrenost je razoružavajuća, a pjevanje usporedivo i s lakoćom kojom je Aretha Franklin zakucavala soul ili Donna Summer disco hitove.

Posrijedi je i iskanje nade u vremenu u kojem sve više ljudi traži tračak svjetla na kraju dešperatno dugog tunela života oštećenog neizvjesnošću, nesigurnošću, pomanjkanjem šansi i dokinućem života kakvog smo navikli živjeti.

Pjevačica bez premca

Umjesto da se začahuri ili pokrije dekicom preko glave, Yola pjeva zašto je odlučila boriti se, unatoč svim nedaćama koje su je snašle i svim predrasudama, uključivši i rasizam o kojem ne docira nego ga poništava pjesmama i glasom koje valja čuvati poput nacionalnog blaga proisteklog iz bogatstva rasnih i inih različitosti ispod kojih smo, baš kao ispod kože ove ili one boje, svi jednako krvavi, ranjivi i čovječni, ako to želimo biti.

Uvodna "Barely Alive" s tugaljivim orguljama ocrtava odakle je Yola krenula, a naslovna skaldba "Stand For Myself", ujedno i posljednja, veliko je finale čudesnog albuma pjevačice i kantautorice kakvoj je teško naći premca na današnjoj glazbenoj sceni,

Gotovo da bih svim pjevačicama ovog svijeta preporučio Yolu kao učiteljicu pjevanja, ali i životne upornosti i snage koju nam valja tražiti u sebi, čak i kad šanse za uspjeh nisu velike.

Album snimljen nakon razvoda pun ljutnje i gnjeva čiji je osnovni ton potraga za ljubavlju

Kanadska kantautorica Martha Wainwright (45) mlađa je sestra Rufusa Wainwrighta, a oboje su djeca folk kantautora Loudona Wanwrighta III i folk kantautorice Kate McGarrigle. I dok je popularniji Rufus skloniji pop glazbi, rastegnutoj od komorne preko barokne do operetne, Martha je vjernije slijedila očeve i majčine stope premda je ka folku išla i alternativnim i indie rutama, a toga se drži i na petom albumu "Love Will Be Reborn".

Naslov otkriva mnogo toga, a potka albuma još je jasnija ako znate da da ga je snimila nakon razvoda. Ipak, premda sebi dopušta i ljutnju i gnjev, bol i samosažaljenje, osnovni ton ispovjednog Marthinog albuma je potraga za ljubavlju za koju tvrdi da će se unatoč svemu ponovo roditi, ne s bivšim suprugom s kojim ima dva sina nego s nekim drugim. Njezin glas je istodobno i ranjiv i snažan, a glazba uz koju pjeva povremeno utješna i nježna, a povremeno dramatična i oštra.

Predočite si dodirne točke između Lucinde Williams i Suzanne Vega, ako niste ranije već slušali Marthine pjesme u kojima se bavila i s ocem kojeg je jednom nazvala "jebenim šupkom" i smrću majke s kojom je također imala turbulentan odnos. U Kanadi smatraju da su Rufus i Martha rođeni u glazbeničkoj aristokratskoj obitelji, no jasno je da je na toj pozlati bilo napuklina. Ovaj put kroz napukline razvoda prodire i svjetlost.

Debi YouTuberice o iskustvu žene na internetu koji je u Irskoj i Velikoj Britaniji dospio u Top 10

Mlada irska kantautorica Orla Gartland (26) prvo je bila YouTuberica, a nakon 200.000 prattielja njezinog kanala i četiri EP singla te selidbe u London, ovih je dana objavila debi koji je i u Irskoj i u Velikoj Britaniji dospio u Top 10.

Baštineći ponešto od Alanis Morissette i srodnih kantautorica poput Regine Spektor, ali i Taylor Swift i Lorde, a stilski je bliska i još mlađoj i popularnijoj kolegici Oliviji Rodrigo - zgodno sklapajući loopove, gitaru i ostalu bedroom pop tehnologiju, povremeno s punky i indie akcentom - Orla se mjestimice efektno poigrava ulogom, govoreći iz svog iskustva, mlade žene na internetu.

Osobno sam prestar da bi mi njezino iskustvo bilo zanimljivo, no znajući koliko je omladine zakačeno za virtualni svijet, možda i više nego za stvarni jer danas je sve važno na netu, a ono van njega nebitno, Orlin iskaz vjerojatno je posve u skladu s vremenom u kojem živimo.

Kako god, Orla je inteligentna i senzibilna pa otvoreno pjeva i o neurozama i nesigurnosti koje u njezinoj generaciji, o mlađima da i ne govorimo, proizvode društvene mreže, kanali poput YouTubea na kojem je bila uspješna i prije glazbene karijere i influenseri po čijim se „savjetima“ danas ravnaju klinci. Ne bih volio odrastati danas, bolje je bilo u 70-ima ili 80-ima pa i u 90-ima, ali nemam problema priznati da su Orline pjesme i adiktivne i pametne.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. rujan 2021 20:07