Što je zajedničko glazbenim kritičarima i ginekolozima? I jedni i drugi traže ono najlošije, a trebali bi tražiti ono najbolje!"
Ovo je zasigurno najzvučnija rečenica izgovorena u performansu "The Music Critic" koji nam je u Zagreb 4. prosinca u ciklus "Lisinski subotom" ponovno doveo Johna Malkovicha. Sjetih se u trenu, znam ja i bolje: muzički kritičari su poput eunuha, pišu o onom što sami ne mogu!
Čemu služi kritika?
Ukratko, bilo je veselo čuti što o temi misli autor igrokaza Aleksey Igudesman s još četvero glazbenika, na čelu s karizmatičnom zvijezdom Malkovichem kao pripovjedačem.
Rekla bih, ništa novo, jer je "topla voda" o odnosu umjetnik - kritičar stara valjda otkako postoji. I dvojbena, dakako, u dvosmjernu pitanju čemu kritika, pa tako i glazbena, uopće služi? Ozbiljna debata daleko bi nas odvela u sociološke, estetičke i ine sfere (problema?), no ovom projektu to očito nije bila svrha. Svestrani Igudesman, violinist, skladatelj, dirigent, glumac, pisac, redatelj i poduzetnik (!), jednostavno se dosjetio prikupiti pregršt negativnih kritika o nekolicini poznatih skladatelja i njihovim (ne) djelima, izvesti ih u ulomcima s kolegama, a Johnu Malkovichu dodijelio je ulogu zločestog kritičara koji o toj glazbi misli i piše sve najgore. Taj nevaljali kritičar ima i svoje ime, multiplicirano u mnogim tekstovima iz povijesti i sadašnjosti, a razlozi su (bili različiti), od neznanja do zlobe, od neshvaćanja do osobnih osveta, pa i do gluposti odsutnih kritičara koji su pisali o nečem što se uopće nije izvelo!
Odabrana je glazba iz komornog bazena, za glasovirski kvintet, violinu ili violončelo uz glasovir, solo za violinu ili glasovir i gudački kvartet, dakle ono što je sastav te večeri činilo ansambl, a u njemu su uz Alekseyja Igudesmana još i So-Ock Kim, violina, Max Baillie, viola, Thomas Carroll, violončelo i Hyung-ki Joo, glasovir. Žrtve kritičara bili su Antonin Dvorak, Ludwig van Beethoven, Johannes Brahms, Frederik Chopin, Giya Kancheli, Claude Debussy, Robert Schumann i sam Igudesman. Bilo bi ih naravno još sijaset da su se samo mogli dohvatiti opere ili simfonijske glazbe, no i ovo je bilo dovoljno za izvrsnu svirku ansambla i moćno, a pritajeno Malkovichevo čitanje, možda više sugestivno pripovijedanje o ljepoti onog što se čuje i zajedljivosti onog što se o toj ljepoti često pisalo. Dotaknuo se umjetnik i narugao i svog lošim kritikama ispraćenog nastupa u Turskoj, pa i kultnog satiričnog filma "Biti John Malkovich".
Imao je i boljih nastupa
No, moram reći da me se ovaj uvijek poseban glumac više dojmio kao interpret poglavlja "Izvještaj o slijepima" iz romana Ernesta Sabata posvećen nestalim Argentincima, izveden prije nekoliko godina također u Lisinskom. U ulozi naratora/ kritičara bio je pomalo sputan, s diskretnim kretanjem prostorom koje se rasplamsalo duhovitom scenskom igrom s glazbenicima tek u (jesu li?) improvizacijskim dodacima o Bachu i Mozartu.
Iz popularnog arsenala glazbeno-scenskih kabaretskih gegova dua Igudesman & Joo vidio se također tek dio njihova često urnebesnog predstavljačkog umijeća. Bili su uz kolege više usredotočeni na izvrsnost glazbene izvedbe majstora o kojima su glazbeni kritičari, nalik ginekolozima ili eunusima svejedno, ružno pisali. A da ne bi bilo zabune: čini se da John Malkovich doista voli klasičnu glazbu!