U petnaest godina pisanja za Jutarnji imao sam čast, ali i neugodnu dužnost ispisati nekrologe velikim glazbenicima i ljudima koji su mi zbog svoje glazbe mnogo značili u životu, a kako sam neke od njih i osobno upoznao, time mi je njihov odlazak još teže pao. Spomenut ću samo Joea Strummera, Joeya Ramonea i Johnnyja Casha, a sada u taj krug izuzetno mi dragih i važnih besmrtnika koji su nas samo fizički napustili moram, nažalost, ubrojiti i Lemmyja čiji Motörhead ipak nećemo dočekati na INmusicu, kako je nedavno bilo najavljeno. Čovjeka koji je prezirao svaki autoritet, pa tako i crkveni, premda je bio sin vikara, možda je glupo nazvati prvosvećenikom električne crkve, no Lemmy je bio upravo to. Njegovom smrću, barem u onom simboličkom, amblematskom, pravovjernom i ikonografskom smislu, umro je i barem dio iskonskog i istinskog rock’n’rolla koji je utjelovio snažnije, buntovnije i impresivnije nego itko drugi osim, a i to eventualno, još uvijek živućeg Keitha Richardsa.
Učio uz Beatlese
Ian Kilmister, rođen na Badnjak 1945. godine u Stoke-On-Trentu, oca, vojnog kapelana koji je obitelj napustio kad mu je bilo tek tri mjeseca, praktički nije ni upoznao, a djetinjstvo je proveo uz brižnu majku i baku, čime je kasnije objašnjavao kazanovijansku sklonost ženama. Priznao je da je spavao s oko 1200 žena, no nakon smrti 19-godišnje Susan Bennett, izazvane prekomjernom dozom heroina, nikada se nije ženio, a sa sinom Paulom iz jedne druge veze zbližio se nakon više desetljeća razdvojenosti. Rock’n’rollom su ga “zarazili” pioniri poput Little Richarda, da bi učio svirati gitaru uz Beatlese koje je prvi put vidio u klubu Cavern kad mu je bilo šesnaest. Obožavao je Lennonov sarkazam, a sredinom 60-ih pridružuje se sastavu Rockin’ Vickers s kojim 1966. godine dolazi u Jugoslaviju. Tom prigodom u audijenciju ga je primio i Tito, čime je rock’n’roll ovdje dobio definitivan blagoslov. Iduće godine odlazi u London, sprijateljuje se s Noelom Reddingom, basistom Jimi Hendrix Experiencea kojem postaje roadie da bi se nakon dva-tri manje važna benda pridružio space-rock sastavu Hawkwind i etablirao kao basist unikatnog stila i zvuka.
Elokventan i duhovit
Sredinom 70-ih osniva trio Motörhead u kojem istaknute uloge igraju nedavno preminuli bubnjar Phil Animal Taylor i gitarist Fast Eddie Clark, no unatoč dugim kosama i heavy metal imidžu, bend je bio bliži Damnedu i drugim britanskim izvornim punk bendovima nego teškometalnim grupama. Tako sam ih i osobno otkrio, misleći kako su Motörhead kroz koji će proći niz glazbenika tek pakleno brz i abrazivan punk-rock ili rock’n’roll bend. Uostalom, kad god bi ga pitali što svira, Lemmy je uvijek odgovarao rock’n’roll, nikada heavy metal. Premda je izgledao poput bajkera na speedu, koji je bjesomučno trošio uz hektolitre votke i viskija, Lemmy je u intervjuima bio sušta suprotnost “opakom” imidžu jahača iz pakla. Bio je elokventan, ljubazan, duhovit i oštrouman, o čemu svjedoče autobiografija “White Line Fever” i dokumentarni film “Lemmy”, često sjajno obrazlažući ispravne i moralne stavove o politici i društvu pa mu je oproštena i sklonost sakupljanju nacističke moemorabilije. Tu strast obrazložio je čisto estetskim kriterijima spram besprijekorno dizajniranih SS uniformi, pa iako taj dio njegova života nisam nikada shvatio ni odobravao, nije mi zbog toga nikada pao u očima jer u opusu Motörheada su i pjesme s jakim antiratnim i antiestablišmentskim porukama poput niza njih s trilogije “Overkill” (1979), “Bomber” (1979) i “Ace of Spades” (1980) ili albuma “1916” (1991) i “March Or Die” (1992).
Čist, ispravan i uspravan
Uostalom, Lemmy, koji je nadimak dobio po žicanju love kad je bio školarac, prije i poslije svega ostat će upamćen kao nepoderiva legenda rock’n’rolla i jedan od njegovih najutjecajnijih protagonista, oboružan instantno prepoznatljivom rikom distorziranog basa, lavežom na mikrofon i univerzalnim porukama o poštenju i postojanosti. Smatrao se agnostikom, anarhistom i libertarijancem, protivnikom svakog totalitarizma, a premda je izgledao prašnjavo i prljavo, njegova osnovna poruka je bila da se ostane čist, ispravan i uspravan. Prvo pred samim sobom i ljudima koje je cijenio i volio poput “krvne braće” iz Ramonesa, a potom i pred publikom i ljudskim rodom kojim je postao razočaran.
Na pozornici do kraja
U konačnici “No Sleep ‘till Hammersmith” (1981) Motörheada i “It’s Alive” (1979) Ramonesa zauvijek će ostati upisani kao ponajbolji live albumi u povijesti rock’n’rolla, ali unatoč tome neki su mislili kako je jako lako uniziti Motörhead zbog pustopašnosti i prostodušnosti ili vjernosti jednom te istom stilu koji se tijekom godina tek neznatno modificirao. No baš zbog te predanosti rano iznađenoj, savršenoj rock’n’roll formuli i tvrdoglavosti da živi isključivo po svojim, a ne tuđim pravilima, milijuni ljudi su izuzetno cijenili i poštovali Lemmyja, gotovo poput stijene na koju su se uvijek mogli osloniti, posebice u trenucima kad su imali osjećaj da ih napušta životna snaga ili da im slabe uvjerenja stečena u mladosti. Takvom se predanošću vlastitim idealima i osobnim uvjerenjima držao na pozornicama do konca života. Pritisnut teškim stadijem dijabetesa i srčanim problemima, svirao je s Motörheadom dokle god je mogao stajati pred publikom, da bi na koncu umro od izrazito agresivnog raka koji mu je dijagnosticiran dva dana pred smrt, 28. prosinca 2015. godine u kojoj je “Bad Magic” sa znakovitom obradom “Sympathy For The Devil” Rolling Stonesa jedan od najboljih albuma.
U mnogim aspektima Lemmy je prema uvriježenim moralnim ili religijskim uzusima živio grešno, no ako sam za nekoga siguran da je dospio u raj, ma koliko se za života kleo kako će završiti u paklu, onda je to Lemmy. I zato, zbogom časna starino i neka ti u raju gitaru svira Hendrix, a bubnjeve udara John Bonham iz Led Zeppelina pa da se “zatresu nebesa”, kako u povodu Lemmyjeve smrti reče Gene Simmons iz Kissa, čemu valja dodati i oproštajnu izjavu nekim čudom još i danas živog Ozzyja Osbournea iz Black Sabbatha: “Bio je ratnik i legenda. Vidimo se na drugoj strani”.