Bruno Langer, vođa Atomskog skloništa, s Akijem Rahimovskim prijateljevao je od najranije rokerske mladosti, piše Glas Istre. Koliko zna, imao je problema sa srcem, ugrađena su mu četiri stenta...
- Kada smo s Atomskim skloništem snimali drugi album u Ljubljani, Aki je tamo služio vojsku. Saša Dadić, naš bubnjar, svaki dan je odlazio po njega, izvlačio ga iz kasarne i družili smo se u studiju, poslije studija. On je prvi čuo te naše materijale i rekao je da jedva čeka da završi vojsku jer s Parnim valjkom ima velike planove. Danas (subota, op. ur.), odmah nakon vijesti o smrti, čuo sam se s Garom Tavatijanom, bubnjarom Leba i soli, i kaže da je Aki sutra trebao doći u Skoplje jer mu je majka teško bolesna. Zato je u zadnje vrijeme često boravio u Skoplju, kaže Langer.
Aki je, podsjeća, kao i Janez Bončina, Tifa i sam Langer, ambasador Down sindrom centra u Puli, ali od svih njih on je bio i u tome najaktivniji.
- Svugdje je prednjačio, uvijek je imao ideje i planove. Malo je reći veliki roker, otišao je veliki čovjek. Sjećam se velike krize kada se Memorijal razdvojio na Dane hrvatske glazbe i medija te bazični Memorijal Serđo Blažić Đoser, bio je to 15./16. memorijal, 2011./12. godina kada su s razmakom od tjedan-dva održana dva programa. Bio sam najsretniji čovjek na svijetu kada je moj dragi prijatelj Aki stao uz Serđa i Memorijal, jedan od rijetkih, i punom parom radio na tome da taj program bude što bogatiji. Za to mu vječno hvala. Živimo u vremenima izdaje, Aki nije izdao, ostao je vjeran svojim prijateljima, prije svega spomenu na Serđa i nama ostalima koji smo bili od prvog dana uz Memorijal. Na tome ću mu biti vječno zahvalan, do kraja mojega života. Ti si čudo, rekao sam i predao mu palicu organizacije Memorijala. Te smo godine bili uskraćeni od svega, nismo imali novca, troškove smo rušili na minimum da ostane što više za Ligu protiv raka. Sjećam se da smo skromno proslavili veliki uspjeh Memorijala nakon tog raskola večerom u jednoj pizzeriji, kazuje Langer za Glas Istre.
