I ovoga su puta svećenici i vjernici molili za spas “prokletih duša” koje su kročile u zagrebačku Arenu kako bi prisustvovale sotonističkom obredu zvanom koncert Marilyna Mansona. Ali ne, nije bilo paljenja Biblije, gaženja križa, uklanjanja rebara ili za što ga se već optuživalo. Zapravo je nevjerojatno da, nakon tolikog godina, on svojom pojavom i dalje dušebrižnicima izaziva toliku količinu gnjeva.
Dvadeset dugih godina on i njegova Jeziva djeca nisu nastupili u Hrvatskoj. Od tada se u njegovu životu dosta toga promijenilo. Što se tiče karijere, prvo je malo pao u zaborav pa se sa serijom dobrih albuma vratio u naklonost kritike. Što se tiče privatnog života, to dugo razdoblje obilježio je sudski proces zbog optužbi za zlostavljanje koje je podigla njegova bivša zaručnica.
U Zagreb je stigao na turneji nazvanoj One Assassination Under God, što je i ime njegova posljednja dva povezana albuma. Prvo poglavlje albuma objavljeno je 2024. godine, dok bi drugo trebalo izaći za mjesec dana. S njima je put Europe krenula i death-pop predgrupa VOWWS.
Zračio “aurom”
Za njih prije ovog nastupa nisam čuo, ali sam po opisu žanra, death-pop, mogao pretpostaviti kakav bi zvuk mogao biti. I, da budem iskren, bio sam precizan. Najjednostavnije bih ih mogao opisati kao miks gothic rocka i Depeche Modea sa ženskim vokalima. Ispočetka mi njihov zvuk nije sjeo, nikako mi nisu pasali za ugođaj velike pozornice arene. Prije bih ih smjestio u neki mali, zadimljeni, podrumski klub. Ipak, što su duže svirali, to su mi se nekako i više sviđali. Takva je, po prirodi, glazba koja se oslanja na stvaranje atmosfere – s vremenom se uvuče pod kožu.
I nakon što je predgrupa završila sa svirkom, nisam mogao prestati razmišljati kakav nam je show priredio Manson. U tom trenutku s razglasa je pušten Bauhausov goth-rock klasik Bela Lugosi‘s Dead, koji me još više “nabrijao” na Mansona. I onda je pao zastor.
Moram priznati da nisam pretjerani Marilynov obožavatelj. Ne što mi je on kao lik smetao, već što mi njegova glazba nikada nije bila dovoljno maštovita i “napeta”. Ali kada se pojavio na bini, osjetilo se da zrači posebnom, što bi mladi rekli, aurom. Nastup je otvorio energičnom pjesmom ‘Nod If You Understand’ i publika je odmah dobro reagirala.
Čak sam dobio dojam da Marilyn Manson uživa u nastupu. Publika je glasno klicala na svaki njegov pokret i na svako ponavljanje imena grada u kojem se nalazi, a barem se deset puta tijekom koncerta zaderao “Zagreb”.
Iz atmosfere da se nalazim u “sotonističkom grotlu” izvukao me je Marilynov poziv da svi izvadimo mobitele iz džepova i upalimo lampice, kao da smo na koncertu Tonija Cetinskog. Tako je otvorio pjesmu ‘Great Big White World’, rekavši da večeras u areni želi vidjeti sazvježđe.
Izgledao kao čudovište
Evo još par dokaza da Marilyn Manson nije nikakvo utjelovljenje Antikrista, već pop-ikona koja me, zbog androginog stila kojim šokira mase, više podsjeća na Davida Bowieja. Na štandu su službene majice s turneje koštale čak 50 eura, a pivo se prodavalo za 7 eura (računajući i euro kaucije koji se kasnije vraća). Što se tiče glazbe, bend je zvučao stvarno besprijekorno. Arena je, naravno, eruptirala na velikom hitu benda i poznatoj obradi ‘Sweet Dreams (Are Made of This)’. Svi su se uključili u pjevanje, a Mansonov glas, te pogotovo visoki vriskovi, zvučali su fantastično. Po meni, publika se najviše pokrenula na pjesmu ‘mOBSCENE’.
Malo me začudilo što Marilyn nije pretjerano komunicirao s publikom. Tek je između pjesama ‘Diary of a Dope Fiend’ i hita ‘The Dope Show’ izveo mali skeč, gdje je okupljenima rekao: “Ne volim drogu, ali droga voli mene.” Zatim im je uzviknuo da je on njihova droga.
Za kraj je odsvirao svoju vjerojatno najpoznatiju pjesmu, ‘The Beautiful People’. U tom je trenutku prošlo tek oko sat vremena koncerta pa je publika počela tražiti još. Nakon kraće pauze, Marilyn i ekipa pojavili su se na isplaniranom bisu, a svima je pažnju privukao način na koji se Manson ukazao na pozornici. Izgledao je kao čudovište paralize sna koje me progoni u noćnim morama. Došao je na nekakvim dugačkim štakama s kojima je mahao dok je izvodio ‘Tourniquet’. Za definitivni kraj nastupa u Zagrebu odsvirali su nam još jako dobar cover Depeche Modea, ‘Personal Jesus’.
I što još dodati? Koncert je, iako je bio nešto kraći, stvarno dobro odrađen i dojam je da je publika cijelo vrijeme uživala. Čak mislim da bi se pokojem internet-vjerniku svidio ovaj nastup. Njima bih poručio: Dođite na Mansona. Ne grize... puno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....