Nakon tonske probe, obojica u crnom od glave do pete s kozjim bradicama - on puno zgodniji od mene i s glasom za koji bi čovjek prodao dušu đavlu - razgovarali smo dvanaest minuta.
Tempom od dvije-tri šture rečenice po minuti. Mali je to korak za povijest rock intervjua, ali veliki za Marka Lanegana - 2006. godine kao gost Twilight Singersa u Zagrebu prozborio je samo jedno hvala - i mene jer čekam ga već četvrt stoljeća, još otkako su Screaming Trees počeli objavljivati LP ploče za SST. Bili su to neponovljivi dani američkog underground rocka, najmahnitije glazbe 80-ih.
“Imao sam pola bubnjarskog kompleta, ali dečki su brzo shvatili da sam loš bubnjar i nagovorili me da počnem pjevati. Odrastao sam u istočnom dijelu države Washington, u kraju nalik ovome, ravnica okružena brdima. Jako sam volio glazbu, ali nisam nalazio ljude koji su voljeli iste stvari kao i ja, punk rock, blues i classic rock.
Pjevao sam uz svoje omiljene punk bendove, ali samo u svojoj sobi. Kako su Screaming Trees bili prilično bučan bend, solo albume koje sam počeo snimati u 90-ima, još za vrijeme trajanja tog benda, bili su akustični i tiši. Htio sam nešto drukčije. Posljednjih dvanaest godina nemam stalni bend, ali sam se vratio rocku”, prepričava ukratko Lanegan svoj glazbeni put. Screaming Trees smatraju proto-grunge bendom koji popularnost Nirvane, Pearl Jama, Soundgardena ili Alice In Chains nije dočekao. Imali su ugovor s diskografskom kućom Columbia pa s albumima “Uncle Anesthesia” i “Sweet Oblivion” početkom 90-ih zagrebali top-liste, ali ništa više od toga. Kako danas gleda na grunge?
Princ tame
“Ne mogu puno pričati o tome jer mi smo u 90-ima nastavili raditi ono što smo radili i sredinom 80-ih. Nismo puno o tome razmišljali. Bilo je čudno jer se odjednom dogodilo da su mali bendovi iz Seattlea i okolice postali jako veliki diljem svijeta, a među njima su bili i naši frendovi. Mislim da je na rock leksikografiji da konstatira koliko je grunge bio bitan i kakva je bila uloga Screaming Trees, nije na meni da o tome sudim”, tiho će Lanegan. Po raspadu Screaming Trees, nastavio je snimati solo albume i počeo surađivati s Queens Of The Stone Age, Isobel Campbell iz Belle & The Sebastian na tri seta “ljepotica i zvijer” dueta te na dva albuma britanskog DJ i producentskog tima Soulsavers.
S Gregom Dullijem je osnovao bend The Gutter Twins, parafrazu nadimka Jaggera i Richardsa, “The Glimmer Twins”. Lanegan je u 21. stoljeću nezaobilazan te izuzetno aktivan za “okorjelog džankija”. Kažem mu kako sam više puta napisao da je najbolji rock pjevač današnjice i da ga je Nick Cave, vjerojatno zbog sličnog mišljenja, pozvao na suradnju za soundtrack album filma “Lawless”. Vrlo je skroman i tih, ali i poput Cavea tip muškarca pred kojim djevojke i žene padaju poput snoplja. Tajnoviti “princ tame”.
“Poštujem i volim glazbu tih izvođača, sretan sam da sam s njima surađivao. Na taj način vidim glazbu kroz nečije druge oči i radim ono što kao solist možda ne bih radio. S Caveom je bilo sjajno. On i Warren Ellis su stvarno kul i bilo mi je super kad su mi ponudili da otpjevam pjesmu Captaina Beefhearta (“Sure ‘Nuff ‘n Yes I Do”, op.a.) koju sam želio pjevati još kao tinejdžer. Biti spomenut u istoj rečenici s Nickom Caveom velika je stvar jer on je jedan od najvećih kantautora svih vremena, čovjek koji već desetljećima piše i snima veličanstvene pjesme i koji je u tome sve bolji. Ako me netko usporedi s Caveom, to je za mene kompliment”, gotovo ponizno kaže Lanegan.
Tamna tutnjava
I Cave i Lanegan ležali su na dnu ovisničkog pakla, no što je tome istina, a koliko je posrijedi prenapuhani mit koji Lanegana prati još od njegove osamnaeste godine?
“Pjesme nisu stvaran život. One počinju negdje u osobnom životu, ali znaš, to su pjesme. Imaju neki svoj život, često je u njima nešto iz snova ili nekog osjećaja koji imam. Nema pravila i lagao bih kad bih rekao da znam kako nastaju moje pjesme. Prihvaćam ih kad mi dođu. Život je divan, život je borba, život je divna borba i mnogo ljudi imaju svoje uspone i padove, a ja sam sretan što i dalje stvaram i izvodim glazbu”.
Prekrasnu, tamnu, veličanstvenu rock’n’roll tutnjavu. Na pozornici Pauka stajao je kao zavaren za mikrofon. Za njega je Joey Ramone bio pravi akrobat. No, kad pusti taj svoj duboki glas, vrijeme stane, a čovjek se nađe u kovitlacu emocijama hranjenog i zlodusima opsjednutog gothic-rocka, zlokobnog post-punka, derivata bluesa za 21. stoljeće, derviševske psihodelije i muzičkom amalgamu Jima Morrisona i The Doorsa, Jeffrey Lee Piercea i The Gun Cluba, Iana Curtisa i Joy Divisoona, Petera Murphyja i Bauhausa, Nicka Cavea i The Bad Seedsa, Toma Waitsa, Krisa Kristoffersona i Johnnyja Casha čiju je “The Beast In Me” nedavno snimio. Bariton, crna odjeća i scenska karizmatičnost barem su tri zajedničke osobine Lanegana i Casha s kojim je dva puta imao čast nastupiti.
Cash je dočekao svoj “Blues Funeral”, a Laneganov zagrobni glas i “Harborview Hospital”, “Deep Black Vanishing Train”, “The Gravedigger’s Song”, “Metamphetamine Blues” ili “Resurrection Song” zvuče poput odbljeska svijeta sjena preko čijeg je ruba prešao da bi se iz njega vratio među žive. Nije se u Pauku vraćao u akustične country, folk i blues vode. Bio je to moćan, mračan, silovit i opasan rock’n’roll nastup kojem bi čovjek volio još koji put prisustvovati. Belgijski prateći bend - Lanegan dio godine živi u Antwerpenu - bio je izvrstan, posebice gitarist koji izgleda poput Waylona Jenningsa u 60-ima, a jedina zamjerka može se odnositi na donekle mutan zvuk, ovisno o tome gdje ste stajali u Pauku.
Sitna zamjerka, jer Mark Lanegan s lakoćom pobija pomisao smrti rock kulture. Ako ste bili u Pauku, znate o kakvoj vrsti uzbuđenja govorim. Ako niste, molite Boga da Lanegan ponovo dođe.