Postoji četiri-pet afričkih gitarista koje bi se moglo prozvati "afričkim Hendrixom", no ako se trebam odlučiti za samo jednog od njih, onda je to Mdou Moctar koji nije u srodstvu, ali nosi isto prezime kao i Omara "Bombino" Moctar, također iz Nigera.
I fizički su njih dvojica nalik; visoki, mršavi, s bradicom i kovrčavom kosom, karizmatični i odjeveni u tipičnu tuarešku odjeću, najpodesniju za saharske i ovoljetne hrvatske vrućine. Obojica imaju i filmsku životnu priču, a ni razlika u godinama nije velika. No dok je Bombino, zahvaljujući produkciji Dana Auerbacha na albumu "Nomad" (2013) za uglednu američku diskografsku kuću Nonesuch, već niz godina pod svjetlima reflektora, Mdou je postao prepoznat tek kad mu je "live in studio" album "Blue Stage Sessions" (2019) objavio Jack White za svoju diskografsku kuću Third Man Records.
Prošle godine objavio je šesti album "Afrique Victime" za uglednu diskografsku kuću Matador, no tek drugi uz prateći sastav, a to je format u kojem njegove sviračke kvalitete dolaze do punog izražaja.
Fender Stratocaster svira lijevom rukom pa i zbog toga izgleda kao da se u njemu, a ne u nekom bijelom engleskom ili američkom gitaristu, evo kozmičke pravde, zaista reinkarnirala duša Jimija Hendrixa čiji blues korijeni sežu do dijela Afrike iz koje dolaze Moctarovi ili Tinariwen, Tamikrest i Songhoy Blues.
Još do prije desetak godina Moctarove snimke kružile su Saharom uskladištene u starinskim mobitelima s kojima, sve da tamo i imate signala, ne možete na internet ili u streaming. Upravo u tom bespuću "rodio" se novi Hendrix zvan Mdou Moctar, a koji tradicionalnu i suvremenu tuarešku glazbu, psihodeliju, blues i rock "ukuhava" u muzički "tajin" kojem ne bi odolio ni pokojni Jimi.
Zamislite kakav bi to šou bio da se vremešnome Hendrixu na Glastonburyju ili INmusicu pridruži mladi Mdou, sad već devet godina stariji nego što je bio Hendrix kad je umro.