Tarantizam i pizzica jasno pokazuju da tradicijska glazba nije neutralna, ona je prljava i glasna. Dolazi iz stvarnih života i stvarnih prostora, govori vrlo izravnim i tjelesnim jezikom kroz ponavljanje, kolektivni pokret i glas, a riječ je o elementima koje ljudi mogu odmah osjetiti, čak i bez razumijevanja jezika.
Kao što se iz imena može zaključiti, tarantizam je povezan s tarantulama, porodicom pauka koje su poznate i u Hrvatskoj. U Salentu, poluotoku na jugu Italije, vjerovalo se da je ugriz tarantule otrovan i da ga se može izliječi samo plesom. On je obično izgledao prilično histerično, pomalo egzorcistički, a oko njega je nastala taranta, odnosno pizzica, tradicijska glazba koju svojim radom promovira obiteljska trupa Canzoniere Grecanico Salentino, specifična po dugovječnosti. Malo je bendova koje su na sceni više od pola stoljeća, što je slučaj s trupom Canzoniere Grecanico Salentino koja je osnovana 1975. te je prošle godine obilježila 50 godina rada.
"Bila je to jedna od najburnijih godina u mom životu. Obljetnica se pretvorila u istinski kolektivan proces, čitava zajednica nas je slavila, ali ujedno i samu sebe. Posebno me je dirnulo koliko je različitih generacija bilo uključeno, što nam je potvrdilo nešto važno, a to je da CGS nije samo bend već izraz zajednice koja se neprestano širi i raste", rekao je za Jutarnji list Mauro Durante, aktualni voditelj ansambla.
U njegovim rečenicama jasno je naznačena važnost koju bend ima. Prije svega treba naglasiti da se članstvo u bendu prenosi s koljena na koljeno, gotovo obiteljski. Mauro nije bio ni rođen kada je CGS osnovan, a u nju je ušao još kao malo dijete jer su prije njega grupu vodili njegovi roditelji Rosella i Daniele Durante. Njih je, pak, u rad uključila Danieleova rođakinja Rina koja je osnovala bend.
Prljava i glasna
Rina Durante rođena je 1928. u gradiću Melendugnu nedaleko od Leccea, djetinjstvo je provela u Albaniji, a nakon Drugog svjetskog rata vratila se u Italiju i posvetila kulturnom i umjetničkom radu koji je, uz ostalo, bio posvećen očuvanju i ponovnom otkrivanju tarantizma.
Taranta ili pizzica. Često ćete naići na ova dva pojma kada se opisuje glazba Solenta, no treba objasniti da to ipak nisu istovjetne stvari. Taranta se izvorno odnosi na ritualno-terapijski kontekst u kojem se glazba svirala isključivo za osobu oboljelu od tarantizma, odnosno onu koju je ugrizla tarantula. Terapija je nekad trajala satima ili danima, nije bila ples za zabavu nego ritual iscjeljenja s preciznim ritmom, tempom i energijom. Glazba se prilagođavala reakcijama "oboljele" osobe, a najvažnije je bilo da je se nikada ne ostavi samu. "Ne možeš se izliječiti ako plešeš sam", ključna je rečenica o važnosti zajednice utkana u biće svake osobe sa Salenta.
S druge strane pizzica je glazbeni i plesni oblik koji se razvio izvan tog ritualnog konteksta, na neki način estetizirani i socijalizirani nasljednik tarante. Nastala je iz nje i zapravo je riječ o sličnoj glazbi, ali umjesto iscjeliteljske uloge, pizzica je uskoro dobila političku i društvenu važnost.
Poznati talijanski antropolog Ernesto De Martino tarantizam je tumačio kao kulturni odgovor potlačenih slojeva, a ritual kao način preživljavanja egzistencijalne krize. Na njegov rad "oslonila" se Rina Durante čiji Canzoniere Grecanico Salentino u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća postaje glas seljaka, radnika i žena. Kao dio globalnog folk-revival pokreta, koji je u nekim državama vratio tradicijske komponente u popularnu kulturu, pizzica se 70-ih godina u Italiji povezivala sa sindikatima i studentskim pokretima. Canzoniere Grecanico Salentino svirao je na štrajkovima i političkim skupovima, a u tekstovima se naglašavao južnjački identitet, klasna borba i marginalizacija juga Italije.
Rina Durante umrla je 2004., tri godine prije nego što je Mauro preuzeo Canzoniere Grecanico Salentino od svojeg oca Danielea, ali njezin duh i dalje je prisutan u radu grupe. Članovi ansambla, koji je u međuvremenu dobio svjetsku popularnost i postao jedan od najprepoznatljivijih europskih folk-izvođača, koriste svaku priliku da govore o društvenim i socijalnim temama. Posebno su bili aktivni o temi imigranata kojoj su prije 11 godina posvetili i dirljiv spot za pjesmu "Solo Andata".
"Naša je tradicija nastala unutar društvenih sukoba, migracija, nejednakosti i borbi. Glazba je davala glas onima koji su bili ušutkivani pa je jasno da tradicijska glazba nikako nije neutralna niti može biti puristična. Ona je prljava i glasna. Dolazi iz stvarnih života i stvarnih prostora, a za mene bi šutnja pred društvenim i političkim pitanjima zapravo značila izdaju samog smisla ove glazbe", ističe Mauro Durante.
Popularnost pizzice
I na novom albumu "Il Mito", objavljenom 23. siječnja za izdavačku kuću Ponderosa Music, grupa je nastavila s društvenim temama. Ovaj je album poseban jer je dio proslave velikog polustoljetnog jubileja pa su članovi na njemu na neki način odali počast svim dosadašnjim članovima grupe, posebno Rini Durante i ideji koju je ona imala utemeljenjem sastava.
"Album ‘Il Mito‘ je zamišljen kao putovanje kroz pedeset godina naše povijesti. Okuplja jedanaest ključnih pjesama iz različitih razdoblja djelovanja Canzoniere Grecanico Salentino, koje je sadašnja postava benda u potpunosti nanovo aranžirala i snimila. To su živi materijali, oblikovani desetljećima koncerata, susreta i zajedničkih sjećanja. Repertoar uključuje pjesme koje su postale dijelom našeg kolektivnog identiteta u Salentu, poput ‘Kali Nifta‘, ‘Lu rusciu de lu mare‘ i ‘Aremu‘, kao i druga simbolična djela iz naše povijesti - ‘Quistione Meridionale‘, ‘Il Mito‘, ‘Dumenica Matina‘ i ‘Beddhu Stanotte‘. Album se zatvara novom, remasteriranom verzijom pjesme ‘Taranta‘ koju sam napisao s Ludovicom Einaudijem", objašnjava Mauro Durante.
Album je, kao što je to uostalom slučaj i s nekoliko njegovih prethodnika, odmah dobio sjajne recenzije i prihvaćanje kritike, a na Transglobal World Music Chartu zauzeo je prvo mjesto na listi za veljaču. Pizzica je već godinama iznimno dobro prihvaćena u svijetu, a jedan od najvećih razloga za to je upravo grupa Canzoniere Grecanico Salentino.
"Mislim da pizzica govori vrlo izravnim i tjelesnim jezikom. Temelji se na ritmu, ponavljanju, kolektivnom pokretu i glasu, elementima koje ljudi mogu odmah osjetiti, čak i bez razumijevanja jezika. No, postoji i nešto dublje, a to je da pizzica potječe iz ritualnog konteksta povezanog s iscjeljenjem i transom. Ta je dimenzija i danas prisutna. Publika instinktivno prepoznaje tu energiju kao nešto što nadilazi folklor i postaje intenzivno zajedničko iskustvo", objašnjava Mauro popularnost pizzice u svijetu.
Tu popularnost pizzica ima i u Hrvatskoj u kojoj je ansambl nastupao nekoliko puta, a nedavno je Mauro imao i koncert s Justinom Adamsom u duetu koji spaja pizzicu i blues. Novih najavljenih koncerata u Hrvatskoj Canzoniere Grecanico Salentino nema, ali smo sigurni da će ih biti u budućnosti.
"U Hrvatskoj sam uvijek osjećao budnu pažnju publike te vrlo iskren i otvoren odaziv na našu glazbu. Publika sluša s velikom znatiželjom, ali reagira i fizički kroz ples, sudjelovanje i emocionalnu uključenost. Sa svakog posjeta nosim prekrasne uspomene", prisjetio se tih koncerata Mauro Durante.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....