Za najnoviju opernu premijeru 9. veljače Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu učinilo je sve što se moglo. Ili gotovo sve! Intendantica Iva Hraste Sočo sa svojim timom obogatila je operni ansambl probranim mlađim snagama koje su sigurno zalog dobroj budućnosti. Tako je Mozartova rjeđe izvođena opera "Così fan tutte"/"Tako čine sve" osvanula u repertoaru prvenstveno zbog nekolicine mladih koje je trebalo ekipno predstaviti glazbom koja je unatoč nimalo lakim dionicama uvijek ljekovita za svježe glasove a s kojom se uči i izrađuje stil specifičan za epohu mocartijanskog kazališta, poglavito komičnu operu. Uposleni su i inozemni dirigent i redatelj te ostvarena koprodukcija sa Slovenskim narodnim gledališčem iz Ljubljane.
Na zaleđu kanonskih opera
Premijeri je prethodio i panel koji je otvorio neke muzikološko-filozofijske teme o djelu koje je prosvjetiteljsko 18. stoljeće prihvatilo, 19. prognalo iz moralističkih razloga, a 20. i sada 21.vratilo na scenu, kako bi se možda objasnila njegova neobična skokovita sudbina. A zapravo ipak nije puka slučajnost što se "Così..." i danas nalazi na zaleđu Mozartovih kanonskih opera. Nakon ove najnovije izvedbe i dalje je jasno koliko je ova blago rečeno nevješta priča o muškoj okladi i propitkivanju ženske nevjere svemirima udaljena od mudrosti "Figarova pira", "Don Giovannija" i "Čarobne frule", Mozartovih opernih perjanica. Glazba je čarobna kao i sva koju je skladao, moral o kojem su dvojili i Beethoven i Wagner danas uopće nije upitan tim više jer se skriva iza lakrdije, jedino je točan cinizam Georgea Bernarda Shawa, velikog Mozartova ljubitelja, koji je rekao da bi libretu tako loše dramaturške konstrukcije dostajalo jedno obično predvorje i trajanje od kojih desetak minuta, a ne opera od tri sata!
Danas se partitura "Così..." u svijetu često krati, dakako ne zbog glazbe nego da se izbjegne nategnuta farsičnost zapleta a priča dovede u okvire koji mogu podnijeti laganu komiku bez pretenzija da se od nje stvara predstava emocionalnih potresa ili ona banalnih kabaretskih manira. A svega toga udrobljenog našlo se u režiji Allesia Pizzechia, redatelja koji nije odolio trendu pa je radnju iz 18. stoljeća preselio u poratno vrijeme 20. stoljeća, zadržavši od početka do kraja neuvjerljivo glumljene situacije u kojima nema ni komike, ni odmaka, ni identiteta koji bi objasnio razloge. S mladim, u svakom smislu darovitim protagonistima moglo se postići mnogo više od posuvremenjenih kostima, nalijepljenih brkova, cupkanja, kolutanja očima i skakanja po krevetima, u scenografiji koja je neprestanim premetanjem soba/kutija više nalikovala šarenom ali praznom balonu. Umijeće operne režije bez obzira bila ona stilska ili "moderna" sadržano je uvijek samo u uvjerljivosti.
Preostala je dakle glazba. Pod ravnanjem Valentina Engela to nije bio dobar Mozart čak niti za naše prilike iako bi barem nekog iskustva trebalo biti s obzirom na dugovječan zagrebački život dobre "Čarobne frule". Orkestar je povremeno u tempima i intonacijama bio neuredan, a dio pjevača s preglasnim, čak nametljivim zapjevom kao da se više bavio preigravanjem i svojim lijepim glasovima nego stilom. Ili se njima nije dovoljno bavilo? Mozart se ne može pjevati kao Verdi, a bilo je i toga. Darija Auguštan, najbliža delikatnom mocartijanskom izričaju u kompliciranim arijama Fiordiligi, svjetlucavim sopranom znala je oblikovati dinamičke nijanse a sigurnom tehnikom i senzibilitetom i muzikalne fraze.
Smanjeni zbor
Pratila ju je lijepim mezzom Emilia Rukavina kojoj je na žalost prebrzi tempo oduzeo puni sjaj glavne arije druge "preljubnice" Dorabelle a nemoguća pidžama samo je nagradila njezin pristali izgled. S mladićima moćnih glasova Filipom Filipovićem i Davorom Netjakom trebalo je poraditi na smanjenom intenzitetu vokala jer Mozartovom slogu treba puno manje snage a više interpretacije. Marija Kuhar Šoša i Marco Bussi dominirali su nametljivom glumom koja je češće odvlačila nego privlačila pozornost pjevanju. Karakterno subretski lik sobarice Despine trebao bi biti važan u maskeradi urotničke prijevare, kao i lik Don Alfonsa koji je prijevaru smislio. Oboje su bili na rubu groteske.
Čulo se i nekoliko Mozartu primjerenih ansambala što znači da se i sa solistima moglo više. Smanjeni zbor bio je zvukom i točnosti dobar (zborovođa Luka Vukšić), izgledom pak revijalno odjeven, a tako se i kretao.
Svaka Amadeusova opera nosi svoj kamen spoticanja a to je ponajprije nedostatak ravnoteže između stila, glazbe i igre. Mozartova glazba teško podnosi scensku karikaturu, osobito u operi ne do kraja definiranog žanra. "Tako čine sve" - ili "sve su žene nevjerne", ili "prilika čini lopova" - ostaje i dalje zagonetkom u svijetu opere, osim kao libretističko-lakrdijski artefakt vremena koji se svidio liberalnom Josipu II. Opera buffa da, čak i dramma giocoso (razigrana drama) poput "Don Giovannija". Samo što "Così..." nije "Don Giovanni". S tom operom treba nježnije, s dobrim razlozima, bez prenemaganja, s bistrom glazbom kakva ona jest usprkos lošem libretu, a svakako ne u realnom vremenu trajanja jednog Wagnera!