Proteklih sam se godina sramotno malo u tekstovima bavio koprivničkim "kolektivom" Moskau koji je u gothic-americana stilu obrađivao skladbe Son Housea, Toma Waitsa, Nicka Cavea, The Velvet Undergrounda i tradiconale gospela, folka i bluesa, ali objavljivao i vlastite pjesme apokaliptičkog ugođaja. Tmurni i tmasti vokali, jezovite gitare, ritmovi ponekad svedeni samo na pljeskanje dlanovima, bujični basovi i virovi klavijatura doveli su Moskau u korelaciju s američkim sastavima poput Wovenhanda, Willard Grant Conspiracyja i Cowboy Junkiesa te kantautora poput Hoveja Gelba, Williama Elliotta Whitmorea, Willa Oldhama i Billa Callahana, kao i onih čije su pjesme obrađivali.
"Kad smo prije desetak godina započinjali s Moskau, jedina nam je želja bila da budemo agresivni i direktni pa makar svirali pred praznim auditorijem i da sviramo ono što nam se u tom trenutku svira. Jedino je bilo važno da svaki koncert bude bučni ritual pročišćenja i da budemo bend koji voliš ili mrziš i ništa između. Željeli smo biti live bend, a albume smo snimali prvenstveno zato što nam je trebalo nešto na temelju čega će nas netko bukirati. Nije oduvijek postojala ta ideja kolektiva - u početku smo bili trio, u jednom nas je trenutku bilo dvadesetak, u drugom više nismo ni znali tko je u bendu, a tko nije. Većinu članova smo pokupili na partijima, drugim koncertima, turnejama... Ni danas ne znamo tko je u kolektivu, nismo svirali deset mjeseci", pojašnjava Ivan Grobenski način rada Moskaua.
U međuvremenu Grobenski je na sličnim glazbenim zasadama nedavno objavio solo album "Siromahi i lazari", prvi na hrvatskom jeziku nakon "Lessons in Life and Love" i "On Death & Other Problems", glazbeno sličan, ali idejno prilično drugačiji. Uvodna pjesma "Dojdi, draga, dojdi" započinje zlokobnim akordima električne gitare koji proizlaze iz američke blues i folk tradicije, no ipak zvuče podravski, pogotovo kad Ivan lelujavim i podjednako ukletim glasom počinje zapomagati "Dojdi draga, dojdi, nesem drugu našel/Po celome sam svetu bil/Dojdi draga, dojdi, kaj sem Bogu zgrešil, kaj si Bogu zgrešila?/Dojdi dimo, dojdi draga/Tebe nose Angeli, mene Vrag nanaša". Posrijedi je toliko molećiva i tako bolećiva ljubavna pjesma kakvu je teško naći u korpusu hrvatske popularne glazbe. Zapravo, za takve skladbe trebali bi se zaputiti u daleku prošlost podravske i međimurske glazbe, odnosno onu baštinu koju marno i smjerno od zaborava već nekoliko dekada spašava Dunja Knebl.
No, dok Dunja uzima tradicionale koje onda izvodi na svoj način, ponekad samo zabilježene u stihovima kojima dodaje svoju glazbu, Grobenski neku sličnu misiju poduzima na obrnuti način, donekle i pod utjecajem Miroslava i Gordane Evačić. Naime, njegova ideja je da vlastite nove pjesme predstavi kao stare tradicionalne napjeve iz Podravine, a otuda i dijalekt.
Naslonjen na mitologiju
"Nakon što sam se vratio u Koprivnicu u kojoj me manje-više nije bilo desetak godina, stao sam malo razmisliti o svemu tome, o povratku, o rodnom kraju, Podravini, nasljeđu, tradiciji i mojem potencijalnom mjestu u svemu tome. Za mene je svaki album svojevrsni eksperiment, ispitivanje granice što se glazbom i albumom sve može reći pa sam nanovo, najprije samome sebi, mistificirao Podravinu, naslanjajući se na našu bogatu mitologiju, narodnu predaju i običaje", pojašnjava Ivan genezu albuma "Siromahi i lazari".
Na tom albumu druga po redu pjesma "Črna megla" stihovno se naslanja na starinske podravske pjesme o smrti koja može biti i nasilna. Ne znamo tko se utopio ili je nasilno utopljen, ali zagrobna atmosfera te skladbe je toliko depresivna da se čovjek nakon nje mora trgnuti tako da trgne barem nekoliko rakija. Stihovi "Črna reka, kak' se vleče/Črna megla, rajsko cveče/Gde so japa, gde so mati?/Gusta reka, črni svati" doista zvuče kao da su navrli iz podravskog blata, jesenjih magli i obala Drave iz doba feudalizma, no gitara i truba tu pjesmu odvode i u apstraktni blues i jazz. Podravska gotička americana, a to vrijedi i za naslovnu pjesmu u kojoj stihovi "Siromahu je vsejedno, kaj ni Jape je ni Mati/Njega ne bu nišče služil/Ni penezi ni lazari" zvuče poput sudbe klete koju je netko izrekao prije kojeg stoljeća, a koja našeg junaka još i danas prati. Ivanovo zavijanje uz sumornu gitaru dostatno je da vam se zaledi krv u žilama iako truba donosi prividno olakšanje i spokoj.
"Kmica kmici grize repa" naslovom sugerira dječju nabrajalicu ili igru, no posrijedi je zastrašujuća pjesma jer "Reci reka, kaj si zvlekla/Cvergla ili ftoplenika/Reci reka, gde se skrila drafska neman, drafska vila" kao da pričaju neku staru i strašnu tajnu o kojoj se ljudi usude tek šaputati, pogotovo kad se nađu blizu Drave. Da je u svemu tome i vrag imao svoje prste nadaju i stihovi "Nad postejom murska capa/Jedna mora, tri bedaka/Gde je nestal velečasni?/Kmica dojde prije mraka". Nužno je i pojašnjenje iz rječnika priloženog u albumu jer "murska capa znači vučja capa koja se iscrtavala kao pentagram iznad kreveta, služeći kao zaštita od noćnih mora".
Otkuda takve ideje?
Zbirka apokrifa
"Takvo se promišljanje nekako kristaliziralo u pisanje neo-tradicionalne podravske pjesmarice, kajkavskog etno albuma koji to zapravo nije. Temeljna je postavka bila ispočetka izgraditi taj podravski kronotop, ali iz današnje perspektive. Ja sam inače propali kroatist i komparatist pa glazbene ideje najčešće promatram iz književno-teorijske perspektive. 'Siromahi i lazari' zamišljeni su otprilike kao zbirka epskih pjesama Jamesa Macphersona 'Ossian' iz 18. stoljeća, gdje je on pod pseudonimom 'Ossian' svoje autorske pjesme 'prodao' pod škotsku narodnu epiku. Za mene je ovaj album zbirka apokrifa, pokušaj hvatanja narodnog, kolektivnog genija u pojedincu autoru na tragu onoga što je pisao T.S. Eliot u 'Tradiciji i individualnom talentu'. Da ne filozofiram, ja ovdje zapravo varam - na fakultetu su me naučili kako funkcionira narodna, usmena i tradicionalna književnost pa onda na neki način i kako je falsificirati. Takvu sam mehaniku iskoristio za pisanje 'Siromaha i lazara'; glazba i tekstovi su autorski, ali koketiraju s našim narodnim popevkama, bluesom i modernim elementima poput korištenja sintesajzera", otkriva Grobenski svoj pjesničko-glazbeni postupak.
Slušajući njegove pjesme nekako su mi same od sebe pred oči nadolazile slike podravskih naivaca, pogotovo kad Ivan u "Fčera nismo nikaj jeli" turobnim falsetom zapjeva "Amen meša, teške reči/Navek isto smo čineči/Vezda lačni, nigdar siti/Kmet je kmetu uvek biti". Mogu se mijenjati sistemi, ovi ili oni, ali podčinjeni uvijek ostaje podčinjeni, a siromaštvo i glad lako zakucaju na vrata, baš poput kosca iz američkih balada o smrti. I u toj pjesmi pretapaju se Drava i Mississippi. "Naiva se slika na staklu, ali zrcalno, a u glazbi je zrcalu najbliži koncept oktava pa je tako na oblikovanje zvuka albuma velik utjecaj imalo korištenje raznih falseta, oktavera i tome slično. Lirički mi je bilo najvažnije pokušati ispričati jednu cjelovitu podravsku priču, ali i napisati tekstove koji se istovremeno mogu čitati kao lirika ili usmena književnost. Kajkavski omogućava drugačiju melodioznost od engleskog, drugačije igre riječima i referencama, uostalom i sam 'zvuk' mu je drugačiji i to je odigralo ključnu ulogu u oblikovanju ovog albuma. Pjesma 'Dojdi, draga, dojdi' otvara mojom, ali i zatvara album verzijom KUD-a Rudarice koje su tu pjesmu otpjevale a capella, onako kako pjevaju tradicionalne narodne pjesme, i time je moja namjera ostvarena jer je granica između autorskog i (novog) tradicionalnog u potpunosti zamagljena", zaključuje Grobenski priču o postanku "Siromaha i lazara", jednog od najzačudnijih albuma u hrvatskoj glazbi posljednjih tridesetak godina.
Toliko je vremena prošlo i otkako sam grupi Don't njegova oca Tikija Grobenskog nakanio objaviti album, a do kojeg nije došlo jer je njihova pjevačica i tada moja djevojka otišla u Englesku iz čije se "črne megle" ni svom bendu, a ni meni nikada nije vratila.