U subotu. 9. kolovoza, na Dubrovačkim ljetnim igrama održan je još jedan uspješan koncert Dubrovačkog simfonijskog orkestra, čiju stotu godišnjicu slavimo ove godine. Kao solistica nastupila je violinistica Alina Pogostkina, a dirigirao je Gergely Madaras, mađarski dirigent koji trenutno djeluje u Kraljevskom filharmonijskom orkestru u Liègeu. Večer je bila posvećena djelima Fanny i Felixa Mendelssohna.
Koncert je započeo izvedbom „Uvertire u C-duru“ Fanny Mendelssohn-Hensell, jedine orkestralne skladbe ove skladateljice koja, zbog društvenih okolnosti u kojima je živjela, nije imala priliku za profesionalno bavljenje glazbom. Ova Uvertira, iako napisana 1832., objavljena je tek 1994. godine. Dubrovački simfonijski orkestar prezentirao ju je u živoj i promišljenoj izvedbi.
Polagani uvod Uvertire zvučao je tečno, s pažljivo oblikovanim frazama tako da se u njihovu nadovezivanju dobio dojam disanja i smirenosti. Tempo drugog dijela skladbe nije bio suviše brz, glazba je tekla bez osjećaja žurbe, a dojam svježine i poleta proizlazio je iz preciznog sviranja i pažljive artikulacije. Dinamika je također bila pažljivo razrađena i nijansirana; zvuk orkestra bio je pun i ugodan, nikada pretežak ili preglasan. Tihi dijelovi skladbe bili su jasni i čujni, dok je puni forte uvijek dolazio u pravom trenutku, postižući željeni efekt. Izvedba Uvertire bila je izražajna, s balansiranim odnosom između dionica i bez pretjerivanja u karakterizaciji motiva. Orkestar je tako već u prvoj izvedenoj skladbi pokazao vrline na koje je već naviknuo svoju publiku.
Nakon Uvertire uslijedio je „Koncert za violinu i orkestar u e-molu“ Felixa Mendelssohna. Interpretacija violinistice Aline Pogostkine bila je lišena pretjerivanja, ni jedan dio skladbe nije zvučao previše strastveno, dramatično, nježno ili humoristično. Izbjegavala je krajnosti, ostajući u zoni smirenog i promišljenog, ali bez gubitka energije. Njezin ton bio je ugodan, mekan, stabilan i pjevan, ujednačen, bez naglašene promjene boje ili dodavanja efekata poput dramatičnosti i suhoće u nižem registru ili „nebeske“ prozračnosti u visokim melodijama.
Alina Pogostkina tehnički je svirala besprijekorno, no nije ostavila dojam solistice koja se razmeće virtuoznošću. Njezina izvedba doista je prizemljena, koncentrirana i budna. U solističkoj kadenci, primjerice, naglasak je stavila na melodiju skrivenu između akorada ili arpeggia, a ne na samu tehničku briljantnost. Taj pristup vidljiv je i u njezinoj scenskoj prisutnosti: izražajna, ali ne sentimentalna, pažljiva, otvorena i zainteresirana. Dirigent i solistica cijelo su vrijeme pratili jedno drugo i održavali živu komunikaciju. Orkestar je i u ovoj skladbi zvučao vrlo dobro, osobito u trenucima u kojima preuzima glavnu riječ. Nikada nije bio samo pratnja u pozadini, već je odnos solista i orkestra bio pažljivo izbalansiran.
Nakon Mendelssohnova koncerta, kao dodatak, čuli smo katalonsku tradicijsku pjesmu „El cant dels ocells“ u obradi Pabla Casalsa. Ova melodična skladba protkana je simbolikom nade i mira, što je violinistica i istaknula u obraćanju publici. Izvela ju je uz pratnju violončela, intimno, pazeći na svaku notu, s tihom i kontemplativnom ljepotom.
Na kraju večeri izvedena je „Talijanska simfonija“ Felixa Mendelssohna. Prvi stavak zvučao je svježe i vedro, s osjećajem prirodnog disanja između fraza. Umjesto ushita ili naleta zvuka, svaki je detalj bio pažljivo postavljen, što je stavku dalo jasnoću i preglednost. Početni tonovi drugog stavka imali su čvrstoću i „zemljanu“ boju, dok su se kasniji dijelovi razvijali protočno, u tempu koji nije suviše spor, ostvarujući dojam koračanja u procesiji koja je inspirirala stavak. Četvrti stavak, Saltarello, bio je brz, ali ne i užurban; djelovao je doista kao brzi pokret, a ne drama. Orkestar je ponovno svirao precizno i artikulirano, a dinamika je bila bogata i uravnotežena.
Dirigent Gergely Madaras publici je ponudio pažljivo koncipirane, pregledne izvedbe djela, u kojima svaki detalj ima svoje mjesto i iznosi se u pravom trenutku. Orkestar je vodio angažirano, ali bez pretjerivanja u gesti ili izrazu. Na njegovu licu nismo mogli vidjeli naprezanje, mrštenje ili zanos, već je djelovao komunikativno i otvoreno, ostajući u stalnom kontaktu s glazbenicima.
Ovim koncertom Dubrovački simfonijski orkestar je još jednom pokazao svoju visoku umjetničku razinu. Njegovi gosti te večeri svojim su promišljenim i otvorenim pristupom interpretaciji odlično odgovarali jedno drugome, kao i samom orkestru, a publika je na kraju otišla kućama bogatija za još jedno vrijedno koncertno iskustvo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....