Na jednu večer, u petak, 28. studenoga, Zagreb je postao središte flautističkog svijeta. Spojili su se Plavi ciklus Zagrebačke filharmonije i svečanost otvorenja 3. Hrvatskog flautističkog festivala koji se od 2021. bijenalno održava u Zagrebu i Dugom Selu. Iz svekolikog simfonijskog instrumentarija izdvojen je najljepši i najsvjetliji instrument bez čije vedrine pjeva ne možemo zamisliti orkestralno suzvučje. Sada je ta koncentrirana zvukovna vedrina izdvojena u prvi plan, oko koje se isprepliće cijeli svijet klasične scene, tog okrilja duha i sklada, našeg staklenog zvona svakodnevnih briga i dnevne politike. Publici koja je te večeri ispunila Dvoranu Lisinski do posljednjeg mjesta bilo je važno samo doživjeti flautu u punini njezina izraza u spoju s najboljim dionicama našeg najstarijeg i najvećeg orkestra. Nikoga nije opterećivala nacionalnost glazbenika, kao ni njihova vjerska ni politička opredjeljenja, jer glazba je univerzalan jezik koji dodiruje i spaja sva otvorena srca.
U dva raritetna, ali vrlo pitka i uzbudljiva koncertantna djela 20. stoljeća nastupila su dvojica iznimnih flautističkih virtuoza, Ukrajinac Denis Bouriakov i Švicarac Matthias Ziegler, dok je treći, njihov kolega, također vrsni flautist, Luksemburžanin Carlo Jans, ovdje preuzeo dirigentsku ulogu. Vrlo često glazbenici iz svojih svestranosti profitiraju, tako je umijeće sviranja flaute svakako razlog zbog kojega Jans dobro zna kako funkcioniraju i drugi instrumenti i kako od kolega u orkestru izvući maksimum. Kad je netko muzikalan kao instrumentalist, jednako je muzikalan i u orkestralnim bojama, frazama i formama.
Večer je počela i završila orkestralnim klasičnim hitovima, uvertirom operi Wilhelm Tell Gioacchina Rossinija čiji je ubrzani galop proslavila filmska industrija, poglavito vesterni, a završila bombastičnom Jutarnjom podoknicom lakrdijaša Mauricea Ravela s kompletnim orkestralnim sastavom, pojačanim udaraljkama i limenim puhačima, gdje su ispunjene potrebe publike za španjolskim štihom. U tim je djelima iz orkestra posebno sjala voditeljica dionice flauta na zlaćanom glazbalku, mlada Ana Batinica, kojoj je flautist-dirigent, maestro Jans, u završnici uručio cvijeće koje je dobio od biljeterke dvorane. Maestro Jans prije 4 je godine otvorio prvo izdanje Hrvatskog flautističkog festivala, jer on je joker-zovi flautista diljem svijeta kad su posebno teške partiture u pitanju. U ovom je to slučaju svakako bio iznimno težak Pastoralni koncert (Concierto Pastoral) za klasičnu flautu i komorni orkestar Španjolca Joaquina Rodriga koji ništa španjolskoga nije utkao u ovo djelo posvećeno Englezu, Jamesu Galwayu. S tim se zakučastim prštavim slogom sada vješto odmjerio prvi flautist Losangeleske filharmonije, nekoć član orkestra njujorškoga Metropolitana, globalna flautistička zvijezda Bouriakov, svojedobno čudo od djeteta koji je poput Stefana Milenkovicha svirao pred kraljevima, predsjednicima i papama.
Nagrada za životno djelo
Pitan za politička previranja u svijetu, odmahnut će rukom, lakonski dometnuvši da u ladici ima četiri putovnice, sovjetsku (s kojom je rođen), zatim ukrajinsku (po nacionalnosti), rusku (u Moskvi je deset godina živio s obitelji, otkako su ga tamo doveli kao posebno nadarenog) i američku (više od pola života živi u SAD-u), njegova je jedina bitna nacionalnost – flauta. U dodatku se na Rodrigove "raspjevane ptičice" u njegovoj srebrnoj flauti i ostalim pjevnim orkestralnim solima kao smiraj nadovezao Bach i prvi stavak njegove prve violinističke solo sonate. Nakon stanke bili smo spremni za uron u glazbeni svijet druge hemisfere: azijski je zvukolik najrazličitijih provenijencija zavladao u koncertu za tri flaute i jednog flautista uz gudače Nola, Tadžekistanca s izraelskom adresom, u publici nazočnoga Benjamina Yusupova. Djelo je izveo nositelj posvete i naručitelj Ziegler, veliki mag raznolikih flauti, koji je Yusupova devedesetih upoznao u Tel Avivu gdje je, čuvši njegovu glazbu zaželio da upravo taj autor napiše novo djelo za najnovije akvizicije u njegovoj kućnoj zbirci instrumenata: bas-flautu, kontrabas-flautu i klasičnu flautu s membranom.
U publici je bila i graditeljica bas-flaute, Nizozemka Eva Kingma, koja je nakon izvedbe pritrčala solistu u pomoć za nošenje njezina dragocjenog instrumenta, dok je on bio zadužen za brigu oko druge, još veće konstrabas flaute, koja doista izgleda kao otkinuta cijev nekog podzemnog plinovoda, čiji je autor japanski majstor Kotato Fukushima. Treću, tek naizgled običnu flautu izradio je sam Ziegler dodavši joj vibrirajuću membranu za dodatno reski, "drvenasti" zvuk, nazvavši je Matusiflute. Kombinirajući tri glazbala umjetnik iznimnih sposobnosti proizvodio je čudesne, još nečujne, elektronički pojačane zvukove, u raznolikom spektru od šuma do tona, upravljajući istodobno pedalama računalom za snimanje obrazaca kroz više slojeva kao treći izvor zvuka uz orkestar i solističke dionice.
Yusupova višeslojna glazba djeluje blagotvorno; to je skladna kombinacija klasike i modernizma, uz snažne odjeke tradicijske tipično istočnjačke glazbe, ritmova i modusa, uz koje je skladatelj odrastao u stepama Srednje Azije. Nola u naslovu je perzijska riječ za profinjenost, pojam koji skladatelj vezuje uz flautistovu suprugu perzijskog podrijetla, a sam je Ziegler u dodatku počastio svoju životnu družicu minijaturom Mašhad za bas-flautu s elementima iranskog folklora, koju je nominalno posvetio svojem profesoru Williamu Bennettu s Royal Academy of Music u Londonu, a kod kojega je studirao i prvi solist večeri, Denis Bouriakov. Bennettovo je ime i djelo u uvodnoj pozdravnoj riječi predstavila Marina Novak, potpredsjednica Hrvatskog flautističkog društva, kao posthumnog dobitnika flautističke nagrade Vladimir Kondras za životno djelo, dok je ista nagrada otišla u ruke slovenskoj flautistici Ireni Graffenauer. Ovaj flautistički tour-de-force svjetskog kalibra dokazao je da imamo sposobnu zajednicu flautista koja je u stanju činiti čuda. Čestitke od srca!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....