Piše Jagoda Martinčević

Na koncertu Zagrebačke filharmonije dogodio se presedan kakav nisam doživjela u polustoljetnoj kritičarskoj praksi

Dawid Runtz

 Tomislav Kristo/Cropix
Dirigent Dawid Runtz spustio je ruke, orkestar je zanijemio i uslijedila je stanka. Dovoljno duga da znalci shvate da nešto nije u redu

Otvorenje sezone Zagrebačke filharmonije u petak 30. rujna s koncertom iz ciklusa Plava oktava moglo je proteći nadasve uspješno. Ali nije zbog presedana kakav barem ja u polustoljetnoj kritičarskoj praksi nisam doživjela!

Na samom početku Straussove Alpske simfonije, dirigent Dawid Runtz spustio je ruke, orkestar je zanijemio i uslijedila je stanka. Koliko duga, teško je procijeniti, no svakako dovoljno duga da znalci shvate da nešto nije u redu. Nakon mirno ustobočenog dirigenta okrenutog leđima publici od koje barem polovica nije znala da se uopće nešto zbiva misleći valjda da tako duga stanka postoji u partituri, Runtz je digao ruke i s orkestrom počeo - ispočetka! Neviđeno i neobjašnjivo. Osim ako nije bilo u pitanju kakvo paralelno ekskluzivno snimanje (puno više mikrofona nego što je to inače uobičajeno), a dirigent je procijenio da mu početak nije dovoljno dobar.

Dug i težak komad

No, pogreške se ispravljaju na pokusima i zasebnim snimanjima, a ne pred publikom koja je platila ulaznice za koncert. Do kraja izvedbe pratila me je pomisao - a što ako se u tom "dobrom komadu glazbe", kako je dugu i tešku Alpsku označio sam autor, još štošta dogodi? Hoće li se opet prekidati? Na svu sreću, simfonija je neometano stigla do kraja i pobrala veliki uspjeh. Rekla bih da su ovaj put u pitanju bile i ovce i novci. Jer u diskografiji postoji masa snimaka na kojima piše Live, sa svim popratnim zvukovima od kašljanja publike do krivih nota, kao što, naravno, postoje i besprijekorne studijske snimke. One su danas brojem i tehnologijom, dakako, u velikoj prednosti pred živim snimkama, ali više u percepciji dirigenata, menadžera i diskografskih kuća nego kod onih kupaca koji vole baš magičnost trenutka, pa makar bio i nesavršen. Svakako ne ponovilo se, a našoj Filharmoniji želim još mnogo dobrih koncerata i snimaka, ali svaki od tih poslova u svojem dvorištu!

image

Zagrebačka filharmonija

Tomislav Kristo/Cropix

Inače o Straussovoj Alpskoj ne treba previše diskutirati. Jedni je smatraju tipičnim primjerkom programne glazbe na koju se odnose i naslovi 22 segmenta, od Noći, do svitanja, šuma, pašnjaka, uspona na vrh... pa povratka, uz zalazak Sunca, ponovno u Noć. Drugi ju cijene kao dio intimističkog autorova promišljanja o Nietzscheovoj filozofiji, kao dijelu trilogije uz simfonijske pjesme "Život junaka" i " Tako je govorio Zaratustra". Priklanjam se kvalifikaciji tipične programne glazbe čiju atraktivnost krasi golemi orkestar s više od 100 glazbenika, a u instrumentarij su uključene i mašine za vjetar i grmljavinu, pa i kravlja zvona. Strauss je izmislio u 20. stoljeću, uz Mahlera, najljepši orkestralni zvuk, napisao je nekoliko genijalnih opera i Lieda, uz brojne popularne simfonijske pjesme. Zašto Alpska simfonija nije toliko popularna i unatoč zanimljivim harmonijskim rješenjima i kod Straussa uvijek atraktivnoj orkestraciji, nije često izvođena? Zasigurno ne zbog kravljih zvona! Preduga je i odveć opisna, a izvedbeno vrlo teška. S greškama ili bez njih, naši su se filharmoničari srčano izborili za pljesak.

Lovre Marušić

Prvi dio programa zapremio je 25. Glasovirski koncert u C-duru KV 503 W. A. Mozarta, najdulji među njih 27, koliko ih je ukupno skladao. Ozbiljnost glazbenoga sloga, više nego kod drugih, priskrbila mu je i epitet "carski" kao moguću poveznicu prema Beethovenu. Rekla bih s pravom, pogotovo kad ga interpretira netko tko osjeća protok vremena nakon rokokoa. Taj netko bio je 30-godišnji Omišanin Lovre Marušić, pijanist s edukacijom iz Moskve, Zagreba i Weimara, s brojnim međunarodnim prvim nagradama i nastupima. Vrlo poseban u senzibilno serioznom izričaju, s obligatnom tehničkom perfekcijom koja nije nadvladala, nego oplemenila cjelinu. Marušić je ličnost i ta bi ga odlika mogla daleko odvesti.

image

Zagrebačka filharmonija

Tomislav Kristo/Cropix

Preostala je i mrvica hrvatske glazbe, petominutna uvertira komičnoj operi "Amfitrion" Borisa Papandopula. Desetljećima se partitura djela, osim uvertire, smatrala izgubljenom, sve do muzikološke potrage Davora Merkaša koji ju je našao u Beču i, prema svemu sudeći, ova bi očito briozna i živopisna Papandopulova glazba nakon šest desetljeća mogla opet i scenski zaigrati u koprodukciji Muzičke akademije i HNK u Zagrebu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2022 15:58