Henry Radanović ugledni je jazz glazbenik koji nikada nije bježao ni od drugih glazbenih žanrova. Na svojem bogatom glazbenom putu surađivao je s vrsnim imenima domaće scene, a spomen njegova imena među glazbenim znalcima izaziva veliko poštovanje.
S impresivnom karijerom, ovaj nagrađivani basist, kontrabasist i skladatelj postao je sinonim za kreativnost i pomicanje granica u glazbi.
U razgovoru za Studio Radanović otkriva ključne trenutke svoje karijere, inspiraciju koja ga vodi, suradnje koje su oblikovale njegov zvuk. Od Henry Radanović Quarteta, koji s njim čine Tonči Grabušić na bubnju, Zvonimir Radišić na gitari i Branko Sterpin na trubi, ove ćemo jeseni imati priliku slušati impresivnu glazbu nastalu u znamenitom studiju Jork u mjestu Dekani nedaleko od Kopra, na albumu koji izlazi pod okriljem Dallasa.
Jazz nam pomaže da otmjeno naučimo kako živjeti, kako cijeniti ono što je doista vrijedno na ovome svijetu. Nekako se tom izrekom vodio i Radanović kada je sa svojim muzičkim društvom zaplovio u stvaranje neke nove glazbe.
- Bend je nastao tijekom pandemije koronavirusa, kada je mladi gitarist Zvonimir Radišić, koji je studirao jazz u Klagenfurtu, nazvao i pitao bismo li mu Tonči Grabušić i ja svirali na diplomi. Zamijetili smo tada da je taj klinac dobar, da ima nešto u njemu i da bismo mogli pozvati na suradnju. Nekako se poklopilo da sam u isto vrijeme počeo raditi autorske pjesme koje su mi se s vremenom slagale poput kockica. Trebalo mi je nekih četiri, pet godina da ih složim, snimim i, eto, rezultatom sam zadovoljan - kaže naš sugovornik.
Kreacija se u njemu kuhala godinama, bio je to proces od proba u garaži do stvaranja pjesama. Nije rađen da bude session, nego nešto puno ozbiljnije.
- U procesu stvaranja nastajao je zvuk koji nam se svidio iako smo mi, u osnovi, gitarski jazz trio: kontrabas, gitara i bubnjevi, koje smo nadopunili trubom. Dosta je na albumu improvizacije, gotovo da smo sve snimili na prvu.
Moderniji smjer
Za sve zaljubljenike ovog stila, Henry će nam približiti glazbu tako da on i njegovo glazbeno društvo vole Pata Methenyja i njegov bend, a naravno, kaže, uvijek iznova spominje i Milesa Davisa te Keitha Jarretta.
- Kompozicijski smo krenuli u malo modernijem smjeru, pritom poštujući tradiciju i vrijednosti jazza. Da pojednostavim, ono što sviram vjerojatno je neki koktel koji si već negdje čuo, a koji nesvjesno izlazi iz tebe. Svakog od nas obilježi muzika koja uđe u tvoj DNK.
A ako živiš u nekoj urbanoj sredini, ona je ta koja glazbeno usmjerava, pa je tako i njega, napominje Radanović: odrastao je pod dobrim utjecajima, njegova Rijeka oduvijek je slušala kvalitetnu glazbu.
- Naravno da je u mojoj karijeri Zagreb bio vrlo važan. Presudni su bili i susreti s Boškom Petrovićem, njegovi savjeti i zajedničke suradnje. Puno smo svirali s njim i sve te to izgradi, obilježi... I naravno da su se odrazile na moj rad.
Sve o čemu govori zorno se čuje na albumu. Uz pet autorskih kompozicija koje potpisuje sam Radanović, odabrali su i dva standarda: "So what" Milesa Davisa i baladu "Secret love" koja simbolički prikazuje afinitet prema jazzu ovih glazbenika.
Naslovnu skladbu nije lako izvesti jer pisana je glazbeničkim rječnikom u devet osmina.
- Rekao bih da je to neki naš rast, a opet tih, koji je nastao u garaži, tijekom koronakrize, u nekim teškim vremenima - priča ovaj eminentni glazbenik, uzor mnogim mladima, kojima poručuje da sve počinje vježbanjem u garaži.
- Bez garaže, nema ničega što nosi dobro. I bez obzira na našu angažiranost u drugim glazbenim žanrovima, stalnim putovanjima i svirkama, i dalje se jedanput tjedno nalazimo u garaži. To je jedini pravi put - govori.
Ostaju samo najuporniji
Kad je riječ o mlađim generacijama glazbenika, uvjeren je da će opstati isključivo oni najuporniji i najkvalitetniji.
- Oni koji su život spremni posvetiti glazbi. Mene je upravo stav o kojem pričam povezao i sa Severinom i s Markom Toljom. Tolja ima senzibilitet, boju glasa i krasnu interpretaciju. Iako Marko već dugo živi u Zagrebu, ima taj naš ‘riječki živac‘ i specifičnu ‘spiku‘ koja posebno dolazi do izražaja na našim zajedničkim putovanjima. Njega bih svakako izdvojio od glazbenika mlađe generacije. S Toljom je pravi gušt muzicirati. Sa Severinom je malo drugačija priča. Svirke s njom vrlo su intenzivne, to su velike turneje, vrhunski organizirane. Koncerti su na visokom nivou i sve oko nje je upečatljivo. I funkcioniramo godinama - opisuje Radanović.
A kako je počela suradnja sa Severinom?
- Sjećam se dana kada me Nikša Bratoš 2000. godine angažirao za njezin live koncert za koji se snimao DVD i pritom mi rekao: ‘Znam da to nije tvoja mjuza, ali honorar će ti biti dobar‘. Od tada sam ostao uz nju, dijelio sam pozornicu sa sjajnim glazbenicima, gitaristom Damirom Lipošekom Keksom i klavijaturistom Fedorom Boićem. Oni su se u međuvremenu vratili Prljavom kazalištu, a ja Severinom odlazim na svirke dandanas. U međuvremenu sam odradio i mnogo studijskih snimanja, CD-a, cijeli niz koncerata - odgovara.
Henry Radanović surađivao je sa svima koji su snažno obilježili hrvatsku glazbenu scenu. Kada ga pitamo o najdražim suradnjama, izdvaja one s Massimom i Oliverom. Krojene su po njegovoj mjeri, dodaje.
- S Massimom sam snimio pet ili šest studijskih albuma, a njegova zadnja turneja, nazvana ‘Vještina Boutique‘, po kazalištima, imala je minimalistički koncept: kontrabas, klavir i harmoniku. Uživao sam istinski, bili su to divni koncerti, odsvirali smo ih petnaestak. Kod njega je bila izražena silna ljubav prema glazbi. Massimu je bilo uistinu vrlo bitno tko s njim svira i kako svira. Jednako kao i Oliveru s kojim sam surađivao na ‘Vridilo je‘, albumu na kojem su radili Alan Bjelinski i Ante Gelo uz njihove orkestracije. I predivan je to album - ističe.
Radanović se prisjeća divne atmosfere u kući Alana Bjelinskog na obroncima Medvednice:
- Ujutro bismo se probudili, popili kavu, a potom bi Alan sjeo za klavir i tako unedogled. Uživali bismo u muziciranju uz stanku za čašu bevande, dobru hranu i tako do kasno u noć. I držali isti ritam dok nismo posao zgotovili. Sviđa mi se taj album jer na njemu se čuje lijepa glazba.
Kada Radanović govori o glazbi koju stvara, reći će da je uvijek naslonjena na jazz kao neku supkulturu.
- Kada to kažem, želim reći da ga ne moram nužno niti svirati, ali jazz tinja u pozadini - objašnjava.
Sve o čemu priča osjeća se i u njegovoj novoj glazbi, koja odiše emotivnošću, ali i osobnim stavovima.
- Na albumu su apsolutno svi instrumenti odsvirani uživo iako smo uzeli izvrsnog producenta Mateja Zeca iz Leta 3. Razlog je bio druženje, muziciranje u slovenskom studiju Jork u Dekanima nedaleko od Kopra. Matej je još prije 25 godina dolazio k meni na satove gitare i odličan je muzičar. Prijatelji smo i zato je cijela ekipa bila na okupu, zajedno smo guštali u studiju iz kojeg dopire fenomenalan zvuk. Britanci su radili na njemu, smišljen je do najsitnijeg detalja. I zato je svima nama to bio izazov, zvuk je savršen, oprema najbolja. To je i razlog zbog kojeg upravo tamo dolaze glazbenici iz cijelog svijeta, ponajprije s talijanske i američke scene. Mi smo dobili šansu doći i iskoristili smo je na najbolji mogući način - govori Henry.
Snimao je kontrabas na mikrofonu na kojem je Frank Sinatra pjevao 50-ih godina.
- To su stvari koje su važne. I to su bili dani kad bismo se totalno isključili iz vanjskog svijeta. I tako dva dana i dvije noći - kaže pa dodaje da se strašno veseli ovom albumu jer već godinama nije objavljivao samostalno.
Smatra da je jako bitno kontinuirano snimati jazz albume i ponosan je što je uhvatio trenutak koji se više ne može ponoviti.
- Trenutak stvaranja, sviranja, proba... koji je trajao pet godina zbog koronavirusa. I zbog užurbanog ritma u kojem živimo, i zbog posvećenosti koju smo si mogli priuštiti, to je bio privilegij. Sad smo već na novoj razini, kao u igrici, i cilj nam je sav taj trud koji smo uložili vratiti svirkama uživo. Mi u bendu sada ga trebamo iskoristi - naglašava.
Dobra jazz scena
Ugledni glazbenik smatra da Hrvatska trenutačno ima jako dobru jazz scenu, no koči je na neki način neadekvatan prostor koji bi ju pratio.
- Ne postoji BP Club koji je bio sinonim za tu scenu, no problem je što ni u ostalim gradovima nema adekvatnih prostora. Jednostavno, glazbenici su ostali uskraćeni za mjesta, gdje se mogu kvalitetno prezentirati. Na sreću, uvijek postoji krug ljudi koji preferira takav način urbane kulture. Jazz scena je živa, a novi jazz glazbenici su izvrsni. Završavaju škole vani, kod dobrih profesora, uglavnom iz Amerike. I to svakako treba podržavati - poručuje.
Za Henryja Radanovića kontrabas je mnogo više od instrumenta. Smatra da je on medij preko kojeg možeš predstaviti glazbu. I zato je nekoliko godina posvetio upravo tom instrumentu, jer ga je htio usavršiti.
- Profesionalni glazbenik mora imati odgovornost prema publici, koja želi čuti nešto nesvakidašnje. Svi mi instrumentalisti htjeli bismo biti najbolji, da svatko od nas fantastično vlada svojim instrumentom - priznaje.
Upravo je to razlog zbog kojeg se i on povlačio u neki svoj mir - kako bi bio posvećen studijskoj glazbi, ali i radu uživo s nekim izvođačima kao "side man": da nije pod svjetlima reflektora, no da je ipak uz samu pozornicu.
I zato mu je i danas prva stvar nakon buđenja kontrabas.
- Doživljavam ga kao glazbenu jogu. Postao je moj ritual. Vježbam skale, dižem si energiju i tako komponiram. Svirajući, na pamet mi padne neka dobra fraza ili motiv koji poslije mogu lijepo iskoristiti. Osobno, tako i stvaram glazbu pa na probama harmoniziramo, stvaramo neki svoj ritam - kaže Henry Radanović za kraj ovog razgovora.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....