"Moja muzika je zapravo špaga na kojoj visi džemper, vesta i još nešto donjeg veša, dok jutarnji vjetar to sve suši. Onda se, oko dvanaest, sve to pokupi i pegla i pegla... Rad je peglanje, to je stara grčka poslovica, izuzev onih stvari koje se ne peglaju. Jer, naravno, ima stvari koje se ne moraju peglati."
Ovim Manceovim citatom otvara se monografija posvećena najomiljenijem zagrebačkom underground kantautoru Milanu Manojloviću, znanom po nadimku Mance, koja je upravo izašla u izdanju Močvare, Udruženja za razvoj kulture URK i izdavačke kuće DanMrak. Posrijedi je impresivno izdanje, na gotovo 500 stranica i teško tri kilograma. Monografiju kao urednik, ali i jedan od glavnih autora potpisuje Kornel Šeper, jedan od voditelja Močvare i prvi izdavač Manceovih albuma, entuzijast zagrebačke scene nezavisne kulture bez kojeg Manceove glazbene karijere, bez obzira na to koliko bila off, vjerojatno ne bi niti bilo. Monografija o Močvari nastajala je osam godina, knjiga posvećena Manceu ipak nešto manje - samo šest. Grafički urednik u oba je slučaja Tomislav Vranić Vrana, a ovo doista divot-izdanje, posvećeno Manceu, ali i zagrebačkoj nezavisnoj kulturnoj sceni, pod naslovom "Tajna staroga hrasta", moći će se kupiti za 50 eura. Osim što se bavi Manceovom glazbenom ostavštinom, monografija prvi put baca svjetlo na Mancea kao likovnog umjetnika. Jer, ovaj 65-godišnji "dobri čovjek iz Zagreba", kako ga je u jednom tekstu nazvao Aleksandar Dragaš, diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti 1984., na Odjelu grafike u klasi profesora Alberta Kinerta.
Biografski tekst o Manceu potpisuje Mario Kovač, jedna od stožernih figura zagrebačke nezavisne scene 1990-ih, koji je i danas među prepoznatljivim likovima Močvare. I tu saznajemo da je Mance na prijemni na Likovnu akademiju došao kao pratnja svoje sestre Mire. Ona nije primljena, za razliku od mlađeg brata čiji su radovi na prijemnom bili, kako je rekao jedan od profesora, najpoetičniji - "kao da su leptiri letjeli preko papira i ostavili prašinu s krila". Tako je četvrtina monografije posvećena Manceovim crtežima i stripovima, a o njegovu likovnom radu pišu njegova kolegica s Likovne akademije, strip-crtačica Helena Klakočar te beogradski strip-autor Aleksandar Zograf, pravim imenom Saša Rakezić, koji je ovdje bio i u ulozi pomoćnika urednika. U monografiji su objavljeni i Zografovi stripovi inspirirani Manceovim pjesmama. Jedan od crteža omiljenog kantautora našao se i na coveru prošlogodišnjeg albuma Kornelove grupe Šumski pod nazivom "Kolobari".
"Magija Manceovih crteža krije se u lakoći kojom on svoje crteže niže, prepliće, kombinuje... Svaki od njegovih crteža potencijalno bi mogao da bude deo pripovedačkog niza, nekakve zaumne priče ili stripa", piše o likovnoj dionici Zograf i svoj tekst poentira na vrlo lijep način: "U njegovom muzičkom izrazu, kao i u njegovom crtežu ili stripu, važnu ulogu upravo ima oslobođenost od suvišnih sadržaja. Reklo bi se da su to važne osobine za čitave generacije ljudi koji su odrastali na punku i novom talasu, muzici koja je otvorila put nadahnutim entuzijastima, umesto da se bavi dizanjem u nebesa nedostižnih virtuoza."
U povodu 20. godišnjice objavljivanja prvog Manceova albuma "Čovjek iz Katange" (na kaseti, naravno), u Globusu smo krajem 2016. godine objavili tekst britanskog povjesničara sa zagrebačkom adresom Jonathana Bousfielda, vjerojatno jednog od najboljih poznavatelja nezavisne kulture na ovim područjima. Za potrebe tog teksta, čiji se dijelovi nalaze i u monografiji, Bousfield je razgovarao i s Emilom Tedeschijem, koji je i inicijator ovog projekta monografije, kao i izdavanja Manceovih albuma na vinilu koji će kao drugi dio ovog projekta biti objavljeni krajem godine u formi velikog box seta.
Tedeschi drži da je Mance jedna od zagrebačkih znamenitosti. I nije se teško složiti s tim. A ova knjiga to uvjerljivo pokazuje. Jer, "Tajna staroga hrasta" nije samo knjiga o Manceu, nego i o umjetničkom Zagrebu, još od kultnih osamdesetih, preko teških devedesetih do prvih desetljeća 21. stoljeća. A Milan Manojlović Mance kao da je provodna nit koja sva ta razdoblja i brojne protagoniste koji se pojavljuju u ovoj knjizi veže u jednu gotovo pa bajkovitu priču.
"Mogu vam gotovo nacrtati položaj tijela u kojem su me negdje 1997. zaledili Manceovi stihovi: Ima jedan broj/djeljiv je sa pet/u nizu brojeva/djeljivih sa šest/ Svaki novi broj/podijeljen sa sedam/umanjen za tri/pomnožen sa pet/To je dva/dva/dva je tajni broj... Čudniju pjesmu definitivno nisam čuo, barem ne na hrvatskom." Tako je pisao Ante Perković u svojoj kolumni Piano bar u Jutarnjem listu o vjerojatno najpoznatijoj Manceovoj pjesmi "Dva". I mnogi od nas su s Antom dijelili slično osjećanje prvog susreta s Manceovim rudimentarnim, jednostavnim, dadaističkim, začudnim, nevjerojatno nježnim i točnim pjesmama.
Posebnu priču u knjizi pričaju fotografije, počevši od obiteljskih fotografija malog Mancea, preko uvijek romantičnih crno-bijelih prizora iz osamdesetih (nevjerojatna je fotografija grupe Karlowy Vary koju je Andrija Zelmanović snimio u Zagrebu 1985.), ne baš uvijek dobrih kolora iz devedesetih pa sve do recentnih Šeperovih snimaka Mancea u njegovu domu. Iako se u predgovoru knjige apostrofira dilema je li pretjerano tako opsežnu monografiju posvetiti jednom marginalcu, samo djelo - koje je očigledno plod ljubavi mnogih - daje nedvojbeni odgovor na to pitanje. Na samom otvoru knjige je snimka automobila na Mostu mladosti i Zapruđa u pozadini - mora da je to negdje iz polovice 1970-ih, a zatim slijedi prekrasan portret Manceove sestre Mire. Naime, sva djeca obitelji Manojlović - Mira, Milan i najstariji brat Branko - bila su kultne figure gradskog života. Danas je samo još Mance među živima.
U knjizi su detaljno obrađene sve dionice Manceove karijere - iako se njegovo umjetničko djelovanje opire jednom tako ružnom, korporativnom pojmu. Posebno je zabavna rekonstrukcija jednog od njegovih prvih bendova pod imenom Gospođa Nada te razgovor sa svim članovima tog benda. Šeper je za potrebe knjiga razgovarao i sa samim glazbenikom koji na specifično svoj zauman način opisuje događaje iz svoje prošlosti. Zanimljiv je i dio koji se bavi strip-skupinom ZZOT koja je djelovala u drugoj polovici 1980-ih i čiji je Mance bio član. A o radu i prijateljstvu s neobičnim umjetnikom govore i glumac Zlatko Burić Kićo te multimedijalni umjetnik Ivan Marušić Klif koji je s Manceom radio prve performanse, ali i snimio njegova prva dva albuma.
Mance je uvijek imao nelagodu od javnih nastupa - uostalom, bio je kantautor kojeg su neki uspoređivali i s Dylanom, a dugo nije imao ni gitaru. "Fear of Music" naziv je albuma Talking Headsa iz 1979. godine, grupe koju je Mance posebno volio i upravo je tim pojmom opisivao svoj ambivalentan odnos prema vlastitom bavljenju glazbom. A tako je nazvano i 11. poglavlje u knjizi, posvećeno njegovim živim nastupima. Iako je na prijelomu stoljeća i nakon tri objavljena albuma imao kultni status, pogotovo među zagrebačkim indie kids, Mance se 2011. godine - umirovio, prestao s javnim nastupima.
Šeper ne očekuje da će se njegov prijatelj pojaviti na skoroj promociji monografije u Močvari. Iako, bilo bi lijepo znati što misli o ovako prekrasnom ljubavnom pismu koje mu je upućeno.